Kultura Kultura

PREMINULA VESNA PARUN Pročitajte jednu od njenih posljednjih pjesama

Vesna Parun, prema mnogima naša najznačajnija pjesnikinja iznimno bogatog i raznolikog opusa, umrla je jutros u svojoj bolesničkoj sobi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama, u kojima je proboravila zadnje godine svog samoizabranog 'otpadničkog' života.
Vesna Parun, do zadnjeg daha svog 88 godina dugog i uglavnom teškog života, bila je lucidna i aktivno je radila u osami bolničke sobe, uvijek pomalo ljuta i ogorčena na svijet koji ne mari za pjesnike, no i nesalomljiva te duhovita, što se ponajprije može iščitati iz jedne od njezinih posljednjih pjesama koju je posvetila nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi. Prava je to oda nogometu i najboljim svjetskim nogometašima koje je redovito pratila na portabl-televizoru kojeg su joj dopremili u sobu specijalno za tu prigodu.

Uz Stubake nije bila vezana samo zbog osoblja bolnice koje joj je zadnjih 10 godina života bilo gotovo pa kao obitelj. Upoznala je na tamošnjoj željezničkoj postaji još 70-ih godina prošlog stoljeća prosjakinju Magdicu, koju je od tada doživljavala svojom životnom učiteljicom, i od tada se stalno vraćala u Stubake.
Velika pjesnikinja je u Stubakima proslavila i zadnje rođendane, kada su je prigodno obilazili političari i ljudi iz 'javnog života'.

Jedan od zadnjih koji ju je posjetio bio je i predsjednik RH Ivo Josipović kojemu je tada pogledala i u dlan, tražeći u njegovom linijma života put kojim će dalje kročiti.
Nije tada znala da će njezin životni put biti uskoro okončan, što su naslutili tek rijetki koji su stalno bili s njom u kontaktu. Rado je pripovijedala i družila se, no gubila se na trenutke u parminutnom snu.

Bila je buntovna i oštra, žrtva osobnosti kojom si je priskrbila i puno neprijatelja. Sudbina slična onoj naše prve novinarke, Marije Jurić Zagorke… Uvijek protiv struje, nepokolebljiva u naumu da živi od onoga što najbolje radi: od pisanja. I živjela je od pisanja, ništa drugo nije željela raditi niti je išta drugo zanimalo.
Ostavila je iza sebe 'bezbroj' pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, priča te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom početku svog puta, još. 1947. godine prekrasnom zbirkom Zore i vihori.

I kao nekim čudnim usudom, otišla je na neko bolje mjesto baš u zoru, ovog maglovitog ponedjeljka, sama kao što je sama i živjela gotovo čitav svoj vijek, posvetivši ipak brojne ode životu samom, himnički i zaneseno, kako to samo najveći pjesnici znaju.

Ljiljana Pavlina

Težak život

Vesna Parun je najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela.

Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske  u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je pjesnikinja dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku.

Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.

Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

No, nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.

Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Prema njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti.

(wikipedija)

Pozdrav iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010.

Tratine zelene,
blagoslovio vas Bog!
Zemaljska zatresla se kugla
Vu…Vu Đ vuvuzele
kad odjeknuo je rog.

Lipanj mjesec već je u bakru jesenjem.
Ispod Kilimandžara
razletjeli se
ždrali.
Srce je u nozi. A um je borben.
U svemiru se širi
stadion
tek propupali.

U čast Mandele, na vrata oceana
Samaras, Bazzaz, Kandanda, Toulalan.
Neustrašivi Kaka.
Robson de Souza Santos
od milja Robinjo.
Kontinenata splet i mora burna sva.
klicat će gool!
I car će stajat mirno.
Gle: uz Macbetha Sebayu
iz Durbana,
Cesar i Kirm, Kolarov sa Balkana.

Tesla bi iz energije
koju stvara nogomet
proizveo turbo-elektricitet.
Platon kimnuo bi: i eto vam
moje idealne Države!
U njoj zbog vođine bojne slave
ne padaju
nevine glave.

Hvala ti, Svijete, jer igrom si izmaštao
ovakav kakav jesi, ubog i zao,
tu zbilju
od sveg drukčiju,
u kojoj na škrt trenutak
taj zbunjeni lutak

(jedna od posljednjih pjesama Vesne Parun koja je prema njezinom izboru objavljena u Zagorskom listu)




Naslovnica Kultura
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last