Kultura Kultura

Susret UOČI koncertA s istaknutim hrvatskim dirigentom

Maestro Lipanović: Prokurative nisu prostor za operu

Susret UOČI koncertA s istaknutim hrvatskim dirigentom

Peristil je malen, ali je jedan od znakova prepoznatljivosti ovoga grada. Danas zasigurno ima načina da se spomenici zaštite i da se nastavi jedna blistava glazbena tradicija

Ivo Lipanović: Žao mi je što izbor intendanta nije
prošao u miru /JAKOV PRKIĆ / CROPIX

U skladu sa sjajnom tradicijom obilježavanja Dušnog dana u splitskoj konkatedrali svetog Petra večeras će u 20 sati biti održan koncert, u kojem će zbor i orkestar Opere splitskog HNK izvesti Adagio Samuela Barbera i Requiem Gabriela Fauréa.

Solisti će biti sopranistica Valentina Fijačko i bas Ivica Čikeš. Ovaj događaj bio je povod za razgovor s maestrom Ivom Lipanovićem, koji ima dugo i bogato iskustvo i s ovom glazbenom vrstom, i sa splitskim ansamblima i solistima, i s izvedbenim prostorom.

Teškoće u HNK

Na početku glazbene sezone u splitskom Hrvatskom kazalištu imate, vidimo, pune ruke posla: najprije večerašnji koncert za Dušni dan s djelima Samuela Barbera i Gabriela Fauréa. Je li vas se imalo dotaknula sva ova dugotrajna buka oko izbora novog intendanta?

- Naravno, sve ono što se događa oko splitskog kazališta dotiče me se, bez obzira na to što nisam u stalnom angažmanu, već sam slobodan umjetnik. Ali ja sam u njemu proveo 19 godina, bio sam u tom razdoblju i zborovođa, i dirigent, i šef dirigent, i ravnatelj Opere – dakle, i te kako sam sudjelovao u stvaranju programa kuće, cijelih šest godina s tadašnjim intendantom, gospodinom Radom Perkovićem.

Ponavljam, sve što se događalo vrlo me se tiče. Žao mi je što sve ovo nije moglo ići mirnije, mislim na izbor intendanta. Istina, takve teškoće nisu samo splitski specijalitet: u Zagrebu, recimo, za izbor intendanta bila je prijavljena samo jedna osoba. Kao da postoji strah od preuzimanja odgovornosti, i to u društvu u cjelini. Previše ljudi samo kritizira i dok je tako, teško se može ići naprijed.

Vratimo se Vašem koncertu za Dušni dan. Krenuli ste s provjerenim i omiljenim, a istodobno ipak rjeđe izvođenim djelima. Čije su sklonosti odredile ovaj izbor?

- Ljudima se možda čini da se u ovom intendantskom “interregnumu“ stajalo prekriženih ruku, ali sadašnji direktor Opere Ivica Čikeš i ja o svemu smo razgovarali puno prije 1. listopada. Nemojte se čuditi ako vam kažem da smo pjevače za “Macbetha“ rezervirali još u kolovozu. Ideju za Fauréov Requiem dao je Čikeš, u čemu sam ga ja zdušno podupro.

Nisu, dakle, smetale poznate verdijanske sklonosti splitskog opernog ansambla?

- Ne, nimalo. Te sklonosti doista idu redom: Verdijev, pa Mozartov Requiem, ali ja bih podsjetio da su u moje vrijeme izvođeni i Brahmsov i Saint-Saënsov Requiem. Fauréov je izveden samo jednom, stoga sam odmah Čikešu rekao “da“, jer sam dirigirao sve spomenute...

A Cherubinijev

- Ne, njega nisam, ali i on mi je velika želja, posebno sa zborom splitske Opere, i to onaj u d-molu s muškim, a ne s mješovitim zborom. Fauréov Requiem traje 35 minuta. Bile su dvije mogućnosti, od kojih sam jednu želio izbjeći, a to je da se prije njega izvede Mozartov “Ave verum corpus“, jer njega uvijek izvodim prije Mozartova Requiema. Uvijek. To me je naučio naš veliki Lovro Matačić - on i Herbert von Karajan to su utvrdili kao dobar običaj.

Belcanto

I onda je uletio Barberov Adagio... To mi se čini kao skladan spoj, iako su naizgled po duhu suprotni. Adagio su, recimo, 2004. godine slušatelji BBC-ja proglasili “najtužnijim klasičnim djelom svih vremena“ – što god to značilo, dok Fauré doživljaj smrti u svom Requiemu sam tumači kao “sretno izbavljenje“. A opet, i jedan i drugi su, za razliku od dramatičnog Verdijeva, vrlo lirski intonirani.

- Zašto, dakle, Barber? Prvo, stoga što među jednim i drugim nije velik vremenski odmak. Dalje, moguće je doista Barberov Adagio opisati riječju “najtužniji“, pa ga i izvode u odgovarajućim prigodama – recimo, u počast žrtvama newyorških nebodera blizanaca ili na londonskom BBC-jevu Promsu s dirigentom Leonardom Slatkinom, koja je bila jedna izvanredna izvedba. I točno: Barberov Adagio je tužan, ali završava na dominanti, koja se ne rješava. Ima, dakle, nešto što Fauréov Requiem kasnije može potvrditi – to me vodilo! Ta neriješena septima.

U vezi s ovim prvim dvjema koncertnim izvedbama sezone, ali i Verdijevim “Macbethom“ uporijebili smo izraze “provjereni“, “omiljeni“, ali i “rjeđe izvođeni“. Možete li u tome iščitati i tragove cjelovite repertoarne nakane novog kazališnog vodstva, odnosno novog ravnatelja Opere Čikeša?

- Točno je da je u Splitu talijanski belcanto uvijek glavna sastavnica programa, ali nikako se ne smije ostajati samo na tom “željeznom repertoaru“, već ga treba probijati – od čega god bio građen! Znamo da će ovakve sklonosti publike uvijek platiti i djela kakva su “Prodana nevjesta“ ili čak “Boris Godunov“, ali ima još opera, koje nismo stavljali na repertoar, i Verdijevih, i Puccinijevih, i mnogih drugih. “Macbeth“ je upravo jedno takvo djelo. Sreća je i što sam upoznao i dvoje velikih umjetnika, Sofiju Mitropoulos (lady Macbeth) i Jurija Nečajeva (Macbeth), koji će ovu operu splitskoj publici predstaviti u najboljem svjetlu. To su velike uloge, već i po samoj duljini bivanja na sceni, a o vokalnim zahtjevima koje im je Verdi postavio – da i ne govorim. A za još radikalnije prodore mislim da bi trebalo zadužiti prvenstveno Splitsko ljeto.

Da, ali gdje na Splitskom ljetu? Peristil je otpao, a Prokurative – što s njima?

- Složio bi se da one uopće nisu prostor za operu. Peristil je malen, ali je jedan od znakova prepoznatljivosti ovoga grada.

Da, ali što kad su zabranili operne izvedbe na njemu, čini se trajno!

- Ja to ne razumijem. Danas zasigurno ima načina da se spomenici zaštite i da se nastavi jedna blistava glazbena tradicija.

piše joško čelan

Poziv na Requiem

Ja sam u konkatedrali sv. Petra do sada dirigirao četiri Requiema: i Verdijev, i Mozartov, i Brahmsov, i Saint-Saënsov – i točno znam o čemu je riječ. Akustika je idealna kad je crkva puna! Kad je prazna, onda je hiperakustična, ali to je problem samo nama na probama. Srećom, ona je na koncertima gotovo uvijek puna – pogotovo kad se to ljudima objavi u medijima i na misi. Posebno je dobro što se ulaz i večeras ne naplaćuje, jer Dušni dan je takva prigoda.

Naslovnica Kultura