Kultura Kultura

NEZAVISAN OD NEZAVISNIH

Dario Pleić, redatelj filma 'Dom': Stanje u kinematografiji je onako kakvo je i u državi - bilo bi čudno da je drukčije

NEZAVISAN OD NEZAVISNIH
Već je poznato da ja radim filmove u nezavisnoj produkciji, produkcijska infrastruktura nije kao na filmovima koji dobivaju velike iznose državne potpore, pa onda proces traje duže. Sretan sam da je film gotov i da publika ima priliku pogledat ovu neobičnu ljubavnu priču i nadam se uživati u njoj, jer gdje god da smo pokazali film do sada rekcije publike su iznimno intezivne.

Ženijalni vikend u hrvatskim kinima, filmska manifestacija petu godinu zaredom organizirana u povodu 8. marta, uključuje i film "Dom" Darija Pleića. Projekcija "Doma" najavljuje skorašnju redovnu distribuciju filma, jednog od posljednjih s Pule koji dolazi u kina.

Kako se "Dom" uklapa u Ženijalne dane? Koliko je to "ženski" film?
- Protagonist filma je ženski lik ONA, koju igra Judita Franković, pa se to na taj način uklapa u koncepciju Ženijalnih dana. Ona je jaka, pravična, samosvjesna žena koja ne želi pristati na ucjene, posustati pod pritiskom korumpiranog sistema, pohlepnih bankara - jednog nepravednog sustava koji melje. Judita je to maestralno iznijela. Osim toga, ONA je ta koja se bori za očuvati obitelj na okupu i zaštiti njihov dom. Kako se ono kaže - tri kantuna od kuće drži ONA - shodno svemu tome mislim da se uklapa u koncepciju manifestacije.

Zašto je toliko vremena trebalo proći da se "Dom" udomi u kinima?
- Pa nije nam se žurilo, a di je priša? Radimo temeljito, ha-ha… Znaš kako se kaže, cukar dolazi na kraju. Evo sad smo od 14. ožujka u “Cinestar” kinima u Splitu, Rijeci, Zagrebu i Osijeku, kao i u Nezavisnoj mreži kina, igramo u Kutini, Samoboru, na Korčuli, u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Zagrebu, Splitu… Pozivamo ljude da dođu vidjeti film.

Film se trebao prikazati na Puli 2017., pače svečano otvoriti festival, no odgođen je za 2018., zbog čega?
- Već je poznato da ja radim filmove u nezavisnoj produkciji, produkcijska infrastruktura nije kao na filmovima koji dobivaju velike iznose državne potpore, znači ja sam nezavisan od nezavisnih, pa onda proces traje duže. Sretan sam da je film gotov i da publika ima priliku pogledat ovu neobičnu ljubavnu priču i nadam se uživati u njoj, jer gdje god da smo pokazali film do sada rekcije publike su iznimno intezivne.

Slično se dogodilo i s vašim prethodnim filmom, prvijencem "Nije sve u lovi" koji je bio najavljen za 2012. i prikazan 2013. godine. Ipak je sve u lovi?
- Ma nije. Lova bitno olakšava stvari, jer možeš sebi priuštiti određene produkcijske uvjete, ali isto tako nije primarni razlog zašto radim filmove. I lova nije garancija da ćeš napraviti dobar film. Ja radim filmove jer to volim raditi i iznimno sam sretan da sam okupio filmsku ekipu koja ima iste osjećaje prema filmu, tako da taj nedostatak novca kompenziramo entuzijazmom.

Na tome sam im iznimno zahvalan jer znam koliko može biti iscrpljujuće raditi na ovaj način. Ponosan sam da sam mogao raditi sa vrsnim glumcima kao što su Judita Franković, Mislav Čavajda, Katarina Baban, Sara Moser, Nikša Butijer, Alen Liverić. Pa onda genijalnim direktorom fotografije Igorom Zelićem, motažerima Maidom Srabović i Danijelom Pejićem, kompozitorima Alenom i Nenadom Sinkauzom, kostimografkinjama Leom Krpan i Katarinom Zaninović, ma cijeloj filmskoj ekipi pa kolegama producentima Jurom Pavlovićem iz Sekvence i Dariom Domitrovićem iz Embria, ali i svim ostalima koji su na špici filma…

Ni njima lova nije bila primarna motivacija a donijeli su najvišu profesionalnu razinu koju bi čovjek mogao poželjeti plus kreativnost, nadahnuće… Tako da nije sve u lovi, ali da bi bilo dobro napokon raditi film za koji, recimo, dobijem lovu od HAVC-a - bilo bi (smijeh). Hoće li se to dogoditi ili ne, to je drugi par postola, znam samo da ću nastaviti raditi filmove bez obzira na to što se dogodilo.

Između filmova postoje poveznice u žanrovskoj odrednici trilera. "Dom" je triler, ali u kombinaciji s dramom psihološkiji, tjeskobniji, klaustrofobičniji, na rubu horora u stilu Polanskog...
- A gledaj uvijek tražiš tenziju, konflikt, sat koji otkucava jer to donosi dramu. Želim pobuditi jake osjećaje u gledatelju, dirnuti ga, nasmijati rasplakati… Želja mi je bila “ući u glavu i dušu” glavne junakinje koju igra Judita. Ona je u postnatalnoj depresiji, na rubu, 24 sata prije moguće deložacije gdje postoji mogućnost da ostanu bez doma ONA, ON i njihovo šestomjesečno dijete. Moguće je da završe na ulici.

To je i noćna mora i horor i triler… Triler sa socijalnom konotacijom. Mi ih pratimo kako se batrgaju kao ribe na parangalu sve dok se okrenu jedni protiv drugog. U tom trenutku imaju opciju ili pronaći načina za sačuvati svoju ljubav ili se predati. Ili ostati skupa ili se raspasti, pokleknuti… I tu dolazimo do ljubavne priče i melodramatskih elemenata. Na kraju nije pitanje da li će biti deložirani nego da li će ostati zajedno i sačuvati dom. I što čini taj dom - tih šezdesetak kvadrata u kojima žive i koje ni ovako nije njihovo ili osjećaji koje gaje jedno prema drugome?

Čini se da ste istovremeno htjeli da "Dom" bude žanrovac i festivalac. Može li to dvoje imati suživot?
- Nisam htio ni jedno ni drugo. Htio sam ispričati priču o mladoj familiji koja se našla u velikom problemu i sad ili će ih to slomiti ili učiniti jačim. Htio sam napraviti film o tome da li ljubav može opstati pod takvim ekstremnim pritiskom. Htio sam involvirati publiku da stvarno osjeti kako je biti u takvoj situaciji…

Ideja da se film može raditi na taj način da bude “festivalac”, što god to značilo, potire cijelu ideju oko toga što bi po mome film trebao biti i kako bi se trebao raditi. Film bi se trebao raditi iz uvjerenja. Sve ostalo je kurvanje i implicira određenu dozu manipulacije, određeni stav da se film može raditi uzimajući u obzir isključivo kako će se distribuirati i vodeći primarno računa o rezultatu.

A rezultat je kao što znamo samo trend (smijeh)… Što više radim na filmu, to sam više od mišljenja da kad želiš ispričati priču, ako dovoljno pažljivo gledaš, priča će sama ponuditi rješenje ili ključ u kakvoj formi je treba uobličiti. A onda kao autor imaš opciju manipulirati ili biti iskren. To je individualni izbor.

Poveznica među filmovima još su očitije u socijalnoj dimenziji: "Nije sve u lovi" je imao bankara za negativca, a u "Domu" su opet banke negativne, konkretno mala obitelj se bori protiv deložacije zbog dugova koji su rezultat prevare banke i investitora...
- Dodao bi da ništa od toga ne bi bilo moguće bez suradnje s korumpiranim državnim institucijama bilo na lokalnoj ili državnoj razini. I to je tako svugdje u svijetu samo je pitanje u kojoj mjeri. Moje je mišljenje da je kod nas to dosta izraženo, a nepravda boli više od ičega, jer ponižava. Ona je direktni napad na ljudsko dostojanstvo. Tako da nije čudno da se vraćam tim motivima.

Jeste li i sami imali negativna iskustva s bankama? Deložacijom?
- Ne osobno, ali znam ljude koji su bili u tim situacijama i to je jedan apsolutni užas. Taj osjećaj da ti je život van kontrole i osjećaj nemoći koji ponižava. Kao što sam rekao, kao batrganje ribe na udici. Judita Franković je uprizorila taj osjećaj na strašno uvjerljiv, svoj osoben način. Ona je forca života, nevjerojatno stvarna, moćna i talentirana glumica.

Ovdje širite krug negativaca i u njega stavljate građevinske poduzetnike i korumpirane suce...
- Korupcija nas nagriza kao ruzina. Postala je normalni kod ponašanja. Vlast ima mogućnost i alate je suzbiti, totalno uništiti, ali očito nema političke volje ili bolje rečeno interesa to učiniti. Nisu svjesni ili ih nije briga da režu granu na kojoj sjede. Žrtve smo krive selekcije u svim segmentima društva koja se odvija godinama. Sad nas uvjeravaju da je bolje nego što mislimo da je. Ne moš vjerovat.

Kao šta bi pokojni Pređo rekao “Šta se čudiš - na površini mora pliva i maslinovo ulje i govna”. Čovjek nekad ima osjećaj da smo u fonji do grla. A onda opet svane lipi dan, dogodi se lijepa gesta, djeca nas iznenade maštovitošću, zaigranošću, iskrenošću, naletiš na nekog dobrog i poštenog, prijatelja - i učini se da ima nade. I tako gori doli… To je valjda život. Što bi rekao Benigni - tužan, prekrasan svijet (smijeh).

Zauzimate li to poziciju autora koji ispravlja krive Drine hrvatske stvarnosti?
- To bi bilo pretenciozno, a ako ima nešto šta mi ide na živce onda je to taj osjećaj kad čovjek sebe preozbiljno shvaća. Kad čovjeka prebaci ideja o vlastitoj prevažnosti. Pokušavam snimati filmove koji se tiču mene i okruženja u kojem živim. Nemam neke iluzije da filmovi mogu promijeniti svijet ali mislim da mogu podstaknuti na razmišljanje, podstaknuti osjećaje pa eventulno tako učiniti svijet malo, malo boljim.

Svakako ne prihvaćate nepravdu i hrabro joj se odupirete?
- Ne mislim da je to nešto jako hrabro. Svaki dan vidimo primjere puno hrabrijih od mene, ljudi spašavaju živote, nesebično darivaju, pokazuju prkos prema nepravdi… Ja jednostavno pokušavam raditi stvari iz uvjerenja jer mi je lakše zivjeti tako. A ponovit ću što sam rekao ranije - nepravda najviše boli jer ponižava i uništava ljudsko dostojanstvo. Pa je onda i logično da reagiramo na to.

Hrvatska stvarnost se opet u filmu prelama preko mladog ljubavog para, a njihov pomirbeni seks simbolično prekida zvono, tj. dolazak predstavnice banke na vrata para...
- Da nije ljubavi ne bi svita bilo. Tako da je taj njihov ljubavni odnos jako bitan dio filma. Suština. Judita Franković i Mislav Čavajda su odigrali jako uvjerljivo taj odnos, da nije nepravednog svijeta njihova ljubav bi imala bolju šansu - ovako morat će se izboriti za nju. Ako je prava, ako je istinita, onda će preživjeti.

Ovaj put par ima bebu, što dodatno komplicira situaciju. Imaju li obitelji šanse u borbi sa zbiljom i mali čovjek općenito?
- Naravno da imaju, nisam za defetizam, ali se moramo osvjestiti da ništa neće doći lako ni samo po sebi i da čovjek mora štiti svoje dostojanstvo. A onda je pitanje odnosa snaga da li ćeš uspjeti ili ne. Ali, ako uopće ne pokušaš - sigurno nema šanse. Sreću treba isprovocirat.

Najrazornija rečenica u filmu jest "Pun je hodnik ljudi, a nijedan čovjek". Gdje je nestao čovjek?
- Volio bi da o tome ljudi pričaju kad izađu iz kina nakon što su pogledali film. Jesmo li pošteni jedni prema drugima. Jedan od glavnih razloga zašto sam radio film je bio taj neki osjećaj da gubimo suosjećanje jedan prema drugom i da to nije dobro. Suvislo društvo se ne može graditi na takvim temeljima.

Kakvu gledanost "Doma" očekujete? Kako uopće komentirate recentnu prođu hrvatskih filmova u kinima ("Koja je ovo država", "Posljednji Srbin u Hrvatskoj”)?
- Napeta romantična ljubavna priča s elementima “suspensea”, trilera s fantastičnom Juditom Franković i Mislavom Čavajdom u glavnim ulogama - šta da ti kažem, očekujem kinohit! (smijeh). Ne znam, šalu na stranu očekujem da ljudi koji dođu u kino se dobro zabave i da smatraju da su korisno utrošili sat i pol svoga života. E, sad, koliko će gledatelja doći, to ne bi predviđao vidjet ćemo, svi su dobrodošli, a što više to bolje.

Od 14. ožujka smo u vašem gradu ili blizu. A stanje u kinematografiji je onako kakvo je i u državi - bilo bi čudno da je drukčije. Ne osjećam se baš kao dio tog đira, tako da mi je teško komentirati situaciju, samo definitivno znam da je moj sljedeći film komedija smještena u Dalmatinskoj Zagori za koju s Vedranom Kukavicom radim scenarij po motivima njegovog romana “Ja nisam Švabo”. Mislim da može biti urnebesna komedija za široku kinopubliku. Ima sve preduvjete da bude hit.

Što je s vašim filmom koji ste nam najavili 2013., trilerom u "cvitu splitskog tehnobetona"?
- Vrag odnija prišu, doći će i to na red, ovim tempom kako radim za desetak godina (smijeh).

Debitant u 46-oj

Dario Pleić je rođen 1967. u Splitu. Godine 1995. napisao je dramu "Cry for Innocence" koja je premijerno prikazana na Festivalu Fringe u Edinburghu. Od 1996. režira i producira dokumentarne filmove ("Povijest nogometa"), reklame, špice i promotivne filmove. Režirao je epizode serija "Mamutica" i "Loza", kao i jedan segment omnibusa "Zagrebačke priče" ("Game Over"). U dugometražnoj filmskoj formi je kao redatelj debitirao 2013. s trilerom "Nije sve u lovi" u kojem su glavne uloge tumačili Marko Cindrić, Sara Stanić i Nikša Butijer.

Naslovnica Kultura