Priča po priča, baza po baza, aplauz po aplauz i dođe kraju još jedan "Pričigin", tom čuđenju, poput onomad pjesnika, u svijetu. Ili makar njegovim zakucima.
Nakon svega izgovorenog, smijeh kojim je splitski festival pričanja priča obilno častio još nije sasvim utihnuo, te, eno, odjekuje među zidovima, po kalama, društvenim mrežama, ćakulama uz kavu...
I živi po krajičcima usana. Kao da je ispunjena Tinova oporuka, ono s vedrinom, kristalnom kockom vedrine. U nevedrim vremenima, kad uši bole od slobode koja pjeva falš.
Nekoliko je mjesta, na kraju svega, na koje se posebno valja osvrnuti.
Prvo je pubika o kojoj već zapisasmo poneku riječ, ona publika koja u negrijanu dvoranu hrli i po dva sata prije početka programa kako bi uhvatila mjesto s kušinićem - i ti kušinići su v...