Kultura Kultura

# PIVICA S GLUMCIMA

Ljubomir i Jan Kerekeš, zvijezde komedije 'Ufuraj se i pukni': Susjedi nas šišaju u humoru, i to jako, naš se nikad na vidi na filmu i zato – dopustite da vas nasmijemo

# PIVICA S GLUMCIMA
Nema politike, nema drame, nema tragedije, nema rata. Ni jedne rečenice nema o politici ili ratu. Koliko razgovaramo s ljudima, većini je dosta depresije, crnih tema i teških tema. Puno ljudi govore 'Samo da nije opet film o ratu'. Nas zanima samo komedija.

Turneja s glumcima komedije "Ufuraj se i pukni", nazvana po samome filmu, netom je počela, pred početak kinodistribucije zakazan za 4. travnja. Ljubomir Kerekeš, njegov sin Jan, Zoran Pribičević i ostali glumci iz "prvog varaždinskog dugometražnog filma snimljena prema istoimenoj komediji Kerekesh Teatra" obilazit će hrvatske gradove sve do 17. travnja. A sve je počelo premjerom u matičnom Varaždinu, nakon čega je uslijedio Zagreb.

Kakve dojmove nosite iz Varaždina, a kakve iz Zagreba? Koliko su reakcije publike slične, a koliko različite? Smiju li se ljudi na istim mjestima?
LJUBOMIR: Reakcije su bile odlične. Svatko u publici je pronašao nešto što mu je smiješno, tako da je su zapravo reakcije trajale konstantno tokom cijelog filma. Komentar koji smo i Jan i ja htjeli čuti i koji nam je najvažniji je: "Ne sjećam se kad sam se toliko nasmijala/nasmijao u kinu" - i taj komentar smo čuli više od 50 puta u samo dva dana.

JAN: Kao glumcu, a posebno kao autoru teksta, bilo mi je jako zanimljivo osluškivati publiku, reakcije, na kojem mjestu je smijeh. I u Varaždinu i u Zagrebu bilo je predivno vidjeti nasmijane ljude kako izlaze iz kina. Smijeha nam fali, i nikad ga neće biti dosta. Mi samo molimo našu publiku da nam "dopusti" da ih nasmijemo.

Kako vam je trgati karte na ulazu u kinodvorane i naći se u ulozi biljetera?
LJUBOMIR: Meni je malo problem što ništa ne vidim bez naočala, tako da ja puštam sve u dvoranu, pa čak i one koji imaju karte od prošlog tjedna.

JAN: Dobro, dobro, za sad smo samo "scanirali" ulaznice, a uskoro počinje i trganje (smijeh). Mislim da će to biti jedna super zabavna avantura, vesela promocija filma i druženje s publikom.

Što očekujete od nadolazećih gradova, s naglaskom na one u Dalmaciji (Split, Zadar, Šibenik)?
LJUBOMIR: Mi sa svojim predstavama jako puno gostujemo diljem cijele Hrvatske i kad smo shvatili da se publika smije potpuno na istim mjestima u predstavama, reagira na iste stvari, shvatili smo da možemo snimiti film u našem stilu, s našom vrstom humora. Nepretenciozan, s jednim ciljem, da zabavi publiku. Tako da od publike u svim gradovima očekujemo samo da dođu otvorenog srca i nasmiju se do suza.

JAN: Očekujem puno smijeha, puno kilometara, puno pivice i razumijevanje od strane prometne policije (smijeh). Šalim se, očekujemo samo da se ljudi opuste i uživaju u filmu o malim ljudima s velikim problemima. I u Splitu i u Zadru i u Šibeniku poznajemo jako jako puno divnih ljudi i uopće ne sumnjamo da ćemo se družiti u kinima. Jedva čekamo.

Obično se premijere hrvatskih filmova dogode u nekoliko gradova, a vi čini se postavljate rekord s njih čak 14?
LJUBOMIR: Želimo se malo družiti s ljudima. Često i nakon predstava vozimo doma, jer drugi dan su obaveze od ranog jutra, moramo naći više vremena jedni za druge.

JAN: Svečane premijere su zapravo bile samo Varaždin i Zagreb, a ovih 14 gradova su zapravo promocije filma s oznakom #pivicasglumcima. Prije projekcije trgamo karte i zezamo se na ulazu, a nakon projekcije razgovaramo uz pivicu o politici, a malo i o filmu.

Koliko će ova turneja približiti film publici? I koliko je to potrebno?
LJUBOMIR: Mi vjerujemo da ljudi imaju potrebu za takvim druženjima jednako kao i mi. Nas to veseli i mislimo da će i ljudi prepoznati naš trud i želju da pristupimo filmu na drugi način. Slobodnije.

JAN: Meni je to potrebno kao čovjeku, pa tek onda kao glumcu, autoru. Svi uvijek negdje jurimo, jedva se pozdravimo, trebamo malo "stati na loptu".

Jesu li vam prve reakcije pokazatelj da imate kinohit? Hoće li film imati svoj život kad krene redovno u kina?
LJUBOMIR: To ostavljamo publici, neka oni procijene. U uvjetima u kojima je film sniman i financiran, oko 85 posto isključivo iz Kerekesh Teatra, svakako mislim da smo napravili nešto drugačije, nešto novo i posebno.

JAN: Tata i ja sve radimo iz nekog osjećaja. Teško je to opisati, ali stvarno slušamo publiku i pokušavamo i sami sebe nadograditi putem onoga što publika želi i traži od nas. Mislim da će film imati svoj život i da će ljudi uživati gledajući film. Puno je tu faktora i ove godine u kina je došlo možda više domaćih filmova nego ikad, ali slobodno mogu reći da je ovo prva komedija ove godine.

Što publika dobiva od druženja s vama, a što vi od druženja s publikom?
LJUBOMIR: Publika dobiva samo malo opušteniju atmosferu na ulazu, glumce koji su raspoloženi za fotografiranje i druženje, a mi upoznajemo nove ljude, usuđujem se reći, prijatelje.

JAN: Publika će dobiti sve što želi, osim potpise na prazan papir dolje u kutu desno, te potpise za kredit ne dajemo. Šalim se. Mislim da ćemo i publika i mi uspostaviti jednu novu vezu, započeti prijateljstvo koje može trajati jako dugo. Mi smo spremni, želimo i možemo još više.

Najavljujete da ćete s ljudima "uz pivicu" razgovarati o filmu i komedijama općenito. Koje su vama najdraže komedije?
LJUBO I JAN: "Mamurluk 1", "Smrt na sprovodu", "Tri muškarca i jedna noga", "Glup i gluplji"...

A hrvatske komedije?
LJUBO I JAN: "Kako je počeo rat na mom otoku" i "ZG80".

Ljubomire, vi ste glumili u najmanje jednoj hit-komediji, "Kako je poćeo rat na mom otoku". Jeste li se i koliko rukovodili Brešanovom režijom kad ste stali iza kamere? I kako vam je uopće bilo (s)naći se s druge strane kamere?
LJUBOMIR: Uvijek prihvaćam nečiji savjet, sugestiju i pokušavam doprinijeti maksimalno što mogu. Iza kamere nisam se rukovodio ničijom režijom. Mogu reći da iskustva u snimanju imam mnogo i rukovodio sam se jedino svojim osjećajem i smislom za humor. Ne mogu reći da je bilo jednostavno, ali je bilo predivno. To je bio novi izazov za mene i mislim da je prošao uspješno.

Brešanove komedije su političke. Ima li politike u "Ufuraj se i pukni" ili je ovo komedija za bijeg od politike? I baš je komedija, nema drame kao u "Koja je ovo država"?
LJUBO I JAN: Nema politike, nema drame, nema tragedije, nema rata. Ni jedne rečenice nema o politici ili ratu. Koliko razgovaramo s ljudima, većini je dosta depresije, crnih tema i teških tema. Puno ljudi govore "Samo da nije opet film o ratu". Tema zadnje Brešanove komedije (ili satirične komedije ili crne komedije) je teška i nama nije nimalo komična, zapravo je tužna priča u kojoj mjesta za smijeh ima jako malo, ako ga uopće treba biti.

Film nije loš, ali je jako daleko od komedije. Nas zanima samo komedija. Mislimo da nas susjedi u tom pogledu, šišaju i to jako. Imaju slobodniji humor. Imamo ga i mi, samo nikad se na vidi na filmu. Evo, nadamo se da će se sad vidjeti samo humor.

U Brešanovoj "Državi" dali ste glas predsjedniku RH. Kako vam je bilo na trenutak biti predsjednikom RH, pa makar glasom? Što biste (prvo) napravili da ste zapravo predsjednik?
LJUBOMIR: Nažalost nisam bio predsjednik RH, bio sam samo njegov glas. Što, moram priznati, nije bilo lako za napraviti, jer sinkronizirati živu osobu nije lako. Možda smo mogli i ranije spriječiti tu vrstu "spašavanja" situacije, ali svakako mi je drago da je na kraju sve prošlo odlično.

Kad bih bio predsjednik? Ne znam odakle početi. Puno toga treba mijenjati kod nas i mnogo stvari ne štima u našem Hrvatistanu. Često državni dužnosnici zaboravljaju na ljude i bave se prometnicama, zgradama i sl. Ljudi su ti koji čine državu, identitet i mogu sve učiniti boljim. Ne bih nikad htio biti predsjednik države jer znam da bih imao još manje vremena za ribolov.

U hollywoodskoj produkciji, "Lovu u Bosni" s Richardom Gereom, igrali ste negativca inspirirana Radovanom Karadžićem koji je netom dobio doživotnu kaznu. Možete li se prisjetiti toga?
LJUBOMIR: Naravno, bilo je profesionalno na sve moguće načine, od pristupa glumcu, do finalnog produkta. To su mjesta na kojima ako dobro promatraš i slušaš, možeš jako puno naučiti. Koliko god mi nije drago kad ti netko kaže da sličiš Karadžiću, toliko mi je bilo drago što sam bio dio filma i dobre ekipe.

Vratimo se za kraj na "Ufuraj se i pukni". Koliko vam je bilo teško prebaciti kazališnu predstavu na kinoekran? Niste strahovali od kazališne glume?
JAN: Kad sam krenuo pisati scenarij, prema predlošku kazališnog teksta od tate za istoimenu predstavu "Ufuraj se i pukni", znao sam što želim vidjeti u finalu. Kod nas, u Kerekesh Teatru, nema neke tipične kazališne glume koja je stilizirana, spora i najčešće dosadna. Mi volimo brze dijaloge, humor na vlastiti račun i bez puno razmišljanja. Bilo mi je zabavno "širiti" priču predstave i ubaciti još 20-ak likova u film.

Što ako se nekome film ne svidi na premijeri? Hoće li pomoći duple pive?
LJUBO I JAN: Nama sigurno hoće (smijeh). Šalimo se. Ako se nekome ne svidi, pa naravno da mogu popiti i pivicu više s nama, i reći nam što im se ne sviđa. Mi nismo u nikakvom natjecanju, niti imamo glave u oblacima da ne bismo mogli čuti konstruktivnu kritiku. Mi i samo vidimo svoje nedostatke i ne ljutimo se zbog toga. Važno je da se družimo, neka film bude i posljedica prijateljstva.

Za vrijeme turneje i promocije filma, molite policiju s lizaljkama za veliku dozu razumijevanja i pozivate ih da i oni dođu pogledati film. Kakav je odaziv?
LJUBO I JAN: Za sad je policija blagonaklona. Javio nam se jedan policajac, prijatelj, te rekao da, ako bude potrebno, on dolazi u svaki grad po nas s upaljenom sirenom. E, to bi bilo veselo.

Naslovnica Kultura