Kultura Kultura

Umjetnost i javni prostor

Sandra Uskoković: Bez kulture javnog prostora gradovi će sami sebe potrošiti. Danas je nužan novi dijalog po kojem urbanitet proizlazi iz odnosa među ljudima

Umjetnost i javni prostor

Danas javni prostor prožima sve sfere društvenog i političkog života - primjerice prostor medija politike je javni prostorUmjetnost u javnim prostorima nastoji uključiti neumjetničke teme u srca i umove ljudi s ulice, ili “običnih” ljudi izvan umjetničkog svijeta

U Splitu je predstavljena knjiga ‘Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru’, autorice izv. prof. dr. sc. Sandre Uskoković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, koja je namijenjena znanstvenoj, ali i veoma širokoj kulturnoj javnosti zainteresiranoj za život i budućnost suvremenih gradova i veliki je doprinos relativno malobrojnoj literaturi posvećenoj aktualnim prostornim studijama i suvremenoj estetičkoj teoriji objavljenoj kod nas.

Vaša nova knjiga zove se "Anamnesis. Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru". Na što aludirate uzimajući izraz anamnesis kao naslovni pojam?

- Antički termin anamnesis ili anamneza znači prisjećanje ili uspomena, skupljanje onoga što je izgubljeno, zaboravljeno ili izbrisano.

Riječ je o nečemu vrlo starom, arhaičnom, nečemu što nas je učinilo takvima kakvi jesmo. No anamneza je također i rad koji transformira svoj subjekt, proizvodeći uvijek nešto novo.

Zadaća anamneze je prisjetiti se starog te proizvesti novo.

Prakse i teme koje obrađujem, u knjizi zadobivaju novo svjetlo jer im pristupam fenomenološki, i u odnosu na javni prostor kao performativno ishodište - jer javni prostor jest performativan, i u tom smislu se kroz prisjećanje proizvodi “novo”.

U nakladničkom opisu knjige stoji da je ona 'posvećena kulturnim i umjetničkim praksama koje uspostavljaju nove modele aktivnog sudjelovanja u stvaranju i mijenjanju kako urbane kulture tako i samog urbanog prostora s ciljem njegova slojevitijeg shvaćanja i korištenja'.

Za početak, kakvi su sadašnji modeli kreiranja urbanog javnog prostora? Razlikuju li se ti modeli od grada do grada?

- Kreiranje urbanog, javnog prostora nije samo domena urbanih disciplina.

Taj urbani, javni prostor je područje interakcije svih nas - građana, stručnjaka, političara, slučajnih prolaznika - koji ga podjednako (re)kreiraju korištenjem.

U globalističkom 21.stoljeću javni prostor prožima sve sfere društvenog i političkog života - primjerice prostor medija je danas javni prostor, prostor politike je javni prostor, i slično.

Knjiga 'Anamnesis...' okuplja radove hrvatskih umjetnika od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, koji svojim radovima istražuju kako percipiramo, zamišljamo i, doživljavamo, te i na koji način oblikujemo javni prostor.

Ona nadilazi disciplinarne granice, kako bi provokativno otvorila područje urbano-prostorne analize i misli, prema perspektivama i pristupima kreativaca iz “ne-urbanih disciplina”.

Nadalje, ona kritički propituje kulturu prostora i ekonomsku eksploataciju javnog prostora, kako bi ukazala na širok raspon umjetničkih praksi koje omogućuju građanima da postanu suproizvođačima javnog prostora.

Prepoznajete li u tim sadašnjim modelima elemente novog, odnosno poželjnijeg dijaloga javnog prostora i umjetnosti? Kakav bi taj dijalog, po vama, bio u nekim zamišljenim, idealnim uvjetima?

- Upravo o tom poželjnijem dijalogu pišem u svojoj knjizi no on se ostvaruje kroz suvremene umjetničke prakse i nije sveden uvijek i isključivo na urbanističke dekrete ili lokalne, urbane politike.

Kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i ranih godina 21. stoljeća, u kontekstu politike kulturnog identiteta, kao i političke korektnosti, rasprave o umjetnosti u javnim prostorima postaju simptomom promjene u Hrvatskoj.

Retorici umjetnosti u javnom prostoru o kojoj pišem u ovoj knjizi svojstvena je politička aspiracija prema većoj “demokratizaciji” umjetnosti.

Kvalitete kao što su pluralistička uključenost, multikulturalna reprezentacija i stvaranje konsenzusa su središnja točka koncepcije demokracije a i ove retorike.

Umjesto objekta za individualnu kontemplaciju, proizvedenog od strane umjetnika, i to za ekskluzivnu, umjetnički obrazovanu publiku koja može shvatiti složeni vizualni jezik, umjetnost u javnim prostorima nastoji uključiti neumjetničke teme u srca i umove ljudi s ulice, ili “običnih” ljudi izvan umjetničkog svijeta.

Proširujući specijalizirani privilegij umjetničkog stvaranja i vrednovanja umjetnosti prema širem broju ljudi, umjetnost u javnom prostoru nastoji se učiniti bližom i pristupačnijom, te predstavlja temelj integracije umjetnosti i svakodnevnog života te snažan poticaj prema društvenoj i političkoj promjeni.

Kreiranje javnog prostora - arhitektura, urbanizam, javne skulpture - nužno su opterećene političkim uplivima.  Koju poziciju uopće može imati kultura u takvim okolnostima, osobito uzevši u obzir marginalnu ulogu kulture u budžetima gradova, osobito države?

- Funkcija kulture u urbanom kontekstu danas je vizualno utemeljena gdje rad slavnih arhitekata, dizajnera i umjetnika služi kao podloga za privatni - i javni! - kapital, uključujući korporativne arhitektonske stilove i potrošački okoliš, kao što su trgovački centri.

Preostali javni prostor se transformira u novo, tržišno mjesto a slika grada se tako pretvara u estetizirani proizvod koji predstavlja ugodne, urbane ambijente za prodaju i potrošnju, izmještajući muzejske izložbe i kulturne aktivnosti u "događaje za korporativni boljitak".

Naše suvremeno, potrošačko društvo povlači za sobom destrukciju gradova koje je sve teže shvatiti kao organske jedinice, jer su postali objekti protoka i izračuna, što u konačnici implicira da troše sami sebe.

Kultura ne bi smjela biti od sporedne važnosti za materijalnu transformaciju grada, pogotovo danas, u doba dezindustrijalizacije. Ona više nije usputni proizvod ekonomskog viška, kao što je bila u prošlosti.

Gradovi na obali, pritom mislim i na Split, ali i na Dubrovnik, izrazito su oslonjeni na eksploataciju prošlosti - baštine! - u vlastitom javnom brendiranju.  Navodno, tako diktira turizam kao jedina preostala gospodarska grana. Kako i tko grad koji počiva na antičkim temeljima, po vama, može uvesti u 21. stoljeće?

- Veliko je pitanje što pravda, demokracija i sloboda znače danas u odnosu na prostornu formu.

U 21. stoljeću je nužna nova dijaloška metoda po kojoj urbanitet proizlazi iz odnosa među ljudima, objektima, mjestima i praksama.

Ovaj dijaloški model implicira vjerovanje da je priznavanje i poštovanje alternativnih perspektiva i pogleda na grad uvjet za dijalog, i da omogućuje povezivanje urbanih pitanja s ostalim gorućim društvenim, ekonomskim, političkim i ekološkim pitanjima našeg vremena.

Komunikacija dolazi od lainske riječi 'Communio', što znači zajednica, zajedništvo, stoga je logika urbaniteta nužno usmjerena na dijalog.

Pozicija javne skulpture - ali i arhitekture - je tužno limitirana neukusom, nepotizmom, korupcijom i nebrigom političkih elita koji, taj neukus, postaje dominantan obrazac kreiranja javnog prostora. Koji modeli otpora preostaju onima koji imaju i znanje i volju i ukus.., ali ne i moć?

- Umjetničko stvaralaštvo u javnom prostoru u svom je ishodištu povezano s pitanjima moći, budući da je riječ o zamišljanju i prokrčivanju budućeg svijeta. U svjetlu današnje krize demokracije, umjetnost kao estetska praksa otpora može odgovoriti na transformaciju javnog prostora višestrukim kulturnim, povijesnim, diskurzivnim i društveno-političkim perspektivama.

Navedeni otpor predstavlja svojevrsni “minijaturni” javni, dijaloški prostor za novu otvorenost i društveno-urbanu senzibilnost, kako bi se razvio obuhvatniji imaginarij za razumijevanje nedovršene priče grada i, ako ne stvorile, onda barem imaginirale, nove urbane budućnosti i vrijednosti.

Naravno tu su i razne mikro-prostorne urbane prakse otpora poput urbanog vrtlarstva, Do It Yourself Urbanism, ili aktivističko-ekološke akcije spašavanja napuštenih građevina, očuvanja zelenih površina...

Naslovnica Kultura