Kultura Kultura

DU DU DU...

Ako ne riješimo problem asteroida od 26 km promjera, on će riješiti nas, jer kad udari brzinom većom od 60 km/s, to će biti kraj višestaničnih bića na Zemlji, kaže Korlević

DU DU DU...

Ako izguramo ovo stoljeće, onda nam vjerojatnost opstanka kao vrste raste. Eksperti kolapsa kompleksnih sustava daju vjerojatnost od 19 posto da na kraju ovog stoljeća na Zemlji neće biti Homo sapiensa

Gravitacijske sile "Pričigina" u Split su nedavno dovele Korada Korlevića, astronoma i voditelja svjetski poznate zvjezdarnice u istarskom Višnjanu, kada je održao toplo pozdravljeno predavanje.

Tom prigodom dogovorili smo razgovor za naš list, koji smo, zbog obostrane prezauzetosti, realizirali tek sada, kad je zaredalo nekoliko škurih, oblačnih noći pa je nebo ostavilo malo vremena Koradu Korleviću za ovaj razgovor.

No, svejedno, ispalo je zanimljivo. I poučno.


Ovog trenutka na putanji planeta Zemlje kroz svemir stoji 19 tisuća nebeskih tijela, kometa, asteroida, meteora, meteorita... Najveći dio od toga broja otkrila je NASA, no zvjezdarnica u Višnjanu, koju vi vodite, na drugom je mjestu. Kako vam je to uspjelo?


– Mi smo trenutačno prvi u asistencijama kod otkrića opasnih asteroida, a ne otkrićima.

U prijevodu, mi smo pomagači i NASA-inim i zvjezdarnicama američke vojske, a u objavama Međunarodne astronomske unije smo "toliko dobri" jer asistiramo u potvrđivanju otkrića svih tih zvjezdarnica.

Trenutačno pokrivamo ili potvrđujemo postojanje više od 50 posto svih novootkrivenih opasnih tijela.

Sada se ne bavimo otkrivanjem novih asteroida, iako se tu i tamo otkrije koji, nego je naš fokus u stvari potpora tim zvjezdarnicama iz Arizone i Havaja koje su imale meteoroloških problema.

To je bila i osnovna ideja objave da smo krajem ožujka mi bili i drugi i prvi po citiranosti u objavama otkrića novih objekata.

U ovom smo slučaju naučili da moramo provjeriti što se objavljuje i pokušati objasniti urednicima da ne stavljaju naslove koji "provociraju" naše kolege u svijetu.

Aphophis drži pažnju

Ima li među tim tijelima prijetnji za naš planet?


– Ima nekoliko njih za koje su vjerojatnosti udara unutar 1:10.000. Od njih je najpoznatiji Aphophis, tijelo od pola kilometra u promjeru, najvjerojatnije sastava sličnog zemaljskim vulkanskim stijenama.

S najvećom vjerojatnosti udara u sjeverni Pacifik 2036., objekt je s kojeg se neće skidati pažnja, a njegov prolaz pokraj Zemlje 2029. izazvat će skretanje o kojem ovisi udar ili bliski prolaz u sljedećem prolasku.

Međutim, na posebnoj listi praćenja PHAs ima više od dvije tisuće takvih tijela i ako bismo baš posebno tražili koje je od tih tijela najopasnije za čovječanstvo i život na Zemlji, to je tijelo s kojeg se "otkidaju" meteori Perzeidi koje vidimo na nebu sredinom kolovoza.

Sa svojih 26 kilometara promjera i brzinom većom od 60 kilometara u sekundi to bi bio kraj višestaničnih bića na Zemlji.

Na svu sreću, ne u idućih 500 godina, dokle se može predviđati, a nakon toga valjda ćemo biti napredniji i pametniji pa ćemo riješiti taj problem. U slučaju da nećemo biti, problem će riješiti nas.


I sami ste bili na mjestu čuvene eksplozije u Tunguziji, u Sibiru, iz 1908. godine. Kolika je mogućnost da se ponovi nešto slično?


– Mogućnost ponavljanja nečeg sličnog postoji svakih nekoliko stotina godina, ali je najveći dio našeg planeta nenaseljen pa su takvi prijašnji udari ostali nezabilježeni ili slabo opisani, osim možda onog iznad gradova Sodome i Gomore.

Vjerojatnost za udar tih malih tijela dosta je velika pa se, nakon eksplozije tijela s energijom od 400 kilotona nad ruskim gradom Čeljabinskom, postavilo dva posebna teleskopa na dvije havajske zvjezdarnice s idejom da nam oni omoguće barem tri dana prednajave udara.

Za sada taj Last alert system radi dobro, s iznimkom ledene kiše koja ga je okovala prije mjesec dana.


Koliko vremena bi prošlo od uočavanja prijetnje do samog sudara sa Zemljom?


– Ako sudimo prema događaju iz 2008., baš nam i nije išlo. Otkriće tijela koje ide na udar bilo je manje od 24 sata prije udara, petljanje oko mjerenja je ispalo takvo da do osam sati pred udar nismo znali koliko je veliko i ide li na Europu ili Afriku.

Na kraju je udar bio u Africi, u Nubijskoj pustinji, i nije se baš pisalo o tome.

Dakle, sada, ako sve ide dobro, znali bismo nekoliko dana ranije i moglo bi se obavijestiti (tamo gdje postoji sustav SAD) ljude da se maknu iz područja uništenja, ako ide na kontinent, ili javiti ljudima da odu u planine dok ne prođe tsunami, ako bi udar bio u more.

Ako ne budemo imali sreće, udar bi mogao doći iz pravca Sunca i u potpunosti nas iznenaditi jer nikad nije postavljen svemirski teleskop Sentinel u orbitu Venere koji bi nas trebao obavijestiti o takvim objektima.

Kako bi dodali vaši splitski umjetnici, pegula bi bila i veća ako nas udari vikendom, a ne radnim danom.

Nuklearni projektili su za filmove

U SF filmovima zatjecali smo takve situacije, no kakav bi, s modernom znanošću, mogao biti odgovor na takvu opasnost?


– Trenutačno ništa ne bi bilo slično onomu što se može vidjeti u filmovima, a odgovor bi bila evakuacija područja udara i uništenja.

U slučaju udara u more, presudan bi bio izračun visine tsunami vala i brza evakuacija ljudi u brda do te i te nadmorske visine.

Sve one priče o salvama nuklearnih projektila za sada su samo lijepe želje jer taj projekt nije otišao dalje od "crtaćeg stola".


Spominjali ste u nekim svojim izlaganjima da se ova civilizacija bliži kraju. I Stephen Hawking je zadnjih godina života govorio kako Zemlja ima potencijal za još tisuću godina. Je li to definitivan kraj ili postoji alternativa?


– Ako izguramo ovo stoljeće, onda nam vjerojatnost opstanka kao vrste raste. Eksperti kolapsa kompleksnih sustava daju vjerojatnost od 19 posto da na kraju ovog stoljeća na Zemlji neće biti Homo sapiensa, nas.

Mi smo kao civilizacija, čitava zemaljska, zastranili i već smo u nestabilnoj fazi, kulturnom kolapsu i društvu doživljajne ekonomije.

U godinama koje dolaze sa svih strana će dolaziti edukacija o nenasilju, kako bi se spriječio začetak društvene iskre koja može izazvati kolaps.

U međuvremenu se spremaju znanja, genetski materijal i "digitalni genom" kripte vremena, da nam se slučajno ne bi ponovila situacija "aleksandrijske biblioteke".

Prema onome što se sada vidi, možda je najbolja solucija "cijepanje" unutar civilizacije na onu tehnološku i onu zabave jer su razlike svakim danom sve veće.

Sve su druge alternative put prema kolapsu. Naravno, ovako "nabacano" možda to izgleda glupo, ali ići detaljno opisivati našu sadašnju situaciju bilo bi komplicirano.

Recimo da smo u vrlo sličnoj situaciji "kruha i igara" u kojem se nalazilo Zapadno Rimsko Carstvo.


Jesu li izvanzemaljci stvarno već među nama? Kako to da ih mi ne vidimo?


– Do sada nije otkriven ni jedan siguran trag postojanja izvanzemaljske inteligencije, što statistički ne znači da je nema, nego samo da smo mi nesposobni nešto naći.

U slučaju da postoji, tko može tvrditi da smo mi sposobni otkriti nešto što je naprednije od nas ako se to ne želi pokazati?

Kada pokušamo projicirati u budućnost kako bismo se ponašali da naiđemo na neku "primitivnu civilizaciju", onda je opcija skrivanja jako vjerojatna.

Ako pogledamo prošlost Centralne i Južne Amerike s Kortesom i Pisarom, baš se i nismo proslavili.

Upitnici se samo množe

Odakle je potekao vaš interes za svemir?


– Najkraće rečeno, mrzio sam upitnike u astronomskim knjigama.

Nakon toga staviš nos unutra i zatvore se vrata... Više ne možeš izići iz te zamke pa pokušavaš "potamaniti" upitnike. I ne daju se, nego se množe.

Na svakog kojeg makneš, pojavi se još nekoliko novih. Onda potražiš kolege i prijatelje da pomognu, pa uskoče i učenici, i upitnici i dalje pobjeđuju.


Slovite za velikog popularizatora znanosti. Što vas motivira na to?


– To mi je posao, ja sam bio učitelj i bez obzira na ono što sada radim i dalje sam zapravo ostao učitelj. Kada pogledamo stanje društva, onda ne da je hitno gurati znanost, nego nam "gori pod nogama".

Da citiram jednog velikog znanstvenika, Carla Sagana: "Nikad civilizacija nije toliko ovisila o znanosti i tehnologiji i nikad se više nismo trudili da je nove generacije manje nauče.

Pogledamo li i ono o čemu smo prije govorili, možda nikad posao učitelja nije bio važniji, a isto tako rijetko je kada bio manje cijenjen nego danas.

Recimo da sam ja jedan od mnoštva učitelja koji više ne rade za plaću, nego smatraju da je njihov posao misija i da se mora uspjeti.


Prigovara li vam supruga na tomu što noći provodite promatrajući nebo, umjesto da budete kod kuće, u bračnoj postelji?


– Prigovara, što je u ovom slučaju i normalno, ali i daje podršku i preuzima obiteljske poslove kako bi mi oslobodila vremena.

U ovom slučaju nije samo ona "žrtva" moje posvećenosti ideji i poslu, tu su i dvije kćeri koje su rjeđe viđale oca od HR prosjeka. Recimo da sam bio "pomorac u jednom oceanu iznad nas".

Uz nešto njurganja znale su dolaziti pomagati i pružale su podršku. Bez te obiteljske podrške ne bi danas bilo ni istraživačkog centra ni projekata na kojima sada radimo.

Nismo snimili crnu rupu, nego njezinu sjenku

U međuvremenu, kao prvorazredna senzacija, dogodilo se prvo objavljivanje fotografije crne rupe. Kako je nastanak takve fotografije, snimanje nečeg nesnimljivog, bio moguć i što ona donosi svijetu i znanosti?


– Prva snimka crne rupe, ili, bolje rečeno, sjenke crne rupe, svakako je trijumf sadašnje radioastronomije i ekipe astrofizičara-informatičara koja je organizirala snimanje s dvanaest radioteleskopa, razmaknutih za cijeli promjer Zemlje, kako bi se podaci mogli složiti tako da ispada da je antena bila velika kao sama zemaljska kugla.

Znali su da će količina podataka nadmašiti mogućnosti internetske mreže pa su dogovorili da se kompjutorski hard diskovi prebacuju kao specijalne pošiljke za Boston i Berlin na obradu, sve skupa 500 kilograma hard diskova ili pet petabajta memorije.

Dogovorili su se da svaki radioteleskop namjesti svoje računalo na atomski sat radi preciznosti i snimaju svi zajedno.

Algoritam potreban kako bi sve te signale složili u jednu sliku visoke rezolucije napisala je Katie Bouman, informatičarka i asistentica sa sveučilišta MIT, koja se i sama nije prestala čuditi kada je nakon tri godine proba i obrade na njezin ekran stigla slika.


To je slika koja je, više-manje, sličila na teorijske simulacije kako bi trebala izgledati okolica crne rupe zbog skretanja svjetla u njezinoj blizini.

Užareni oblak plina koji emitira radiovalove i tamo "nešto" što skreće svjetlost, pa sam centar, izgleda kao da se tamo nalazi velika crna kugla.

Ta kugla nije sama crna rupa, nego njezina gravitacijska sjenka. Sama je crna rupa puno manja od toga.


Kako se i prije znalo da je os rotacije supermasivne crne rupe u središtu galaksije M87 nagnuta u odnosu prema nama, a mase od oko milijardu puta veće od našeg Sunca, očekivalo se da će prsten svjetla biti jači na jednoj strani.

Tako je i bilo. Bez obzira na udaljenost od 54 milijuna svjetlosnih godina te galaksije u zviježđu Djevice, ona je odabrana zbog indikacija da tamo postoji supermasivna crna rupa.

Snimano je i središte naše galaksije koje ima tisuću puta manju crnu rupu, ali se ti podaci još obrađuju.


Nakon dokaza postojanja crnih rupa gravitacijskim valovima, ovo je drugi put da imamo fizikalni dokaz da tako egzotična tijela kakve su crne rupe zbilja i postoje.


Otkriće nije revolucionarno kao što je bio dokaz o gravitacijskim valovima, ali je dobivanje prve slike golema satisfakcija za teoretičare i informatičare koji se odlučili ući u taj pothvat.


Nema sumnje da će se ta fotografija naći u svim udžbenicima astronomije i fizike.

 

Naslovnica Kultura