Kultura Kultura

Librofilija

Što biva s čovjekom kojemu je manjinstvo upisano u obiteljski DNA, kad se dogodi orgija većine? Pročitajte u 'Exterritoriumu' Lászlóa Végela

Librofilija

László Végel unuk je mađariziranog Nijemca, rođen u Srbobranu, u Vojvodini 1941. godine.

Već je ovo dovoljno da pregrije, zakuha i zariba ubogi šovenski um koji na tobože sveto pitanje identiteta uvijek traži lake, jednoznačne odgovore.

No, da bi cijelu priču dodatno zakomplicirao, Végel je otišao i lijepi korak dalje, stojeći zapravo u mjestu: postao je veliki mađarski pisac, trajno zaokupljen svojim malim vojvođanskim zavičajem koji nikada nije napustio.


Što, međutim, biva s čovjekom kojemu je manjinstvo upisano u obiteljski DNA, kad se dogodi orgija većine?

Taj odgovor zbijen je između korica knjige pod naslovom "Exterritorium" i podnaslovom "Prizor s kraja tisućljeća" (prijevod potpisuje Xenia Detoni).

Na prvi pogled radi se o libru koji okuplja autorove dnevničke zapise iz vremena NATO-ova bombardiranja Srbije.

No budući da te bilješke nisu organizirane strogim kronološkim redom nego slijede unutarnju dramaturgiju zaokruženih poglavlja, teško ih je bez imalo rezerve gurati u škafetin dijaristike.

Bilo bi možda uputnije zvati ih klasičnom esejistikom, no što čovjek da radi s činjenicom da ti eruditski zapisi o svijetu i vremenu sabrani zapravo tvore nešto što neodoljivo podsjeća na obiteljski roman?


Naravno, kao i uvijek kad vas pritisnu klasifikacijske dvojbe, zaboravite na žanrovske etikete i ladice i prepustite se čistom užitku čitanja.

Istini za volju, u slučaju "Exterritoriuma" ovu bi uputu ipak trebalo uzeti sa zrnom soli.

Jer, teško je govoriti o guštu dok se probijate kroz mučne stranice koje svjedoče o drami glavnoga junaka i njegovih najbližih, odnosno drami male, sve manje zajednice na koju obično zaboravljamo u kontekstu ratnih devedesetih.

Biti Mađar i živjeti u Srbiji bilo je, izvan svake sumnje, kudikamo lakše negoli biti Albanac ili Hrvat. No, i to je manjinsko iskustvo povlačilo za sobom nemale rizike i strahove.

Tišina gora od detonacija

Na tu činjenicu dojmljivo podsjeća slučaj piščeve majke, u doba bombardiranja osamdesetogodišnje žene, koju susjedi nisu propustili počastiti "prijedlogom" neka se goni u "svoju domovinu".

Ona je, međutim, cijeli život provela u Srbobranu. Njoj je i Novi Sad bio dalek i tuđ, a kamoli tek Mađarska, u kojoj je boravila samo jednom.

Davne 1969. godine László Végel potpisao je, naime, izdašan ugovor kojim je prenio prava na filmsku adaptaciju svoga romana prvijenca nekoj produkcijskoj kući iz Pešte, pa je pozvao majku na putovanje, koje je uključivalo boravak u najluksuznijem prijestolničkom hotelu.

Ona je, međutim, već nakon nekoliko dana odlučila vratiti se kući. Isprva, pisac je mislio da ju je iz Pešte otjerala nostalgija za domom, no s vremenom je shvatio da se u njegovoj majci iznova probudila stara tjeskoba, potisnuta još 1944. godine, kad je prvi put čula "prijedloge" da se vrati u "svoju domovinu", koja joj to nikada nije bila.


Prije i poslije svega, "Exterritorium" je knjiga o strahu. Jezovita utoliko što je ispisuje čovjek ozbiljne dobi (Végel je tada imao 58 godina) i u gradu koji fingira normalnost između dviju zračnih uzbuna.

Bombe su, naravno, zadnje na popisu njegovih razloga za strah. Kudikamo više od detonacija plaši ga tišina, jer nitko ne može znati što iza nje slijedi.

A u paketu sa strahom uvijek ide i sram, valjda kao potvrda činjenice da čovjek još uvijek raspolaže kakvim-takvim dostojanstvom.

Végel je meštar ocrtavanja obrisa fine međuigre tih dvaju čuvstava: "Čas prevlada jedna sila, čas druga. Strah je uzrok povlačenja u sebe, bijeg u unutarnji svijet, u estetiziranje života, u estetiziranje uopće, ma koliko i ono izgubilo na vjerodostojnosti.

Međutim, tijekom te neprestane borbe s osjećajem srama često se kod tebe javlja neka iznenadna i posve besmislena potreba za aktivizmom.

Događalo se da si znao na najmanje očekivanom mjestu i u najmanje očekivano vrijeme progovoriti, da je kao u transu puknula iz tebe istina.

Mogao bi to stanje nazvati hrabrošću da nije bilo toliko blizu kukavičluka."


László Végel mudar je čovjek. Njegova knjiga o unutarnjem egzilu u trokutu Srbobran – Temerin – Novi Sad tek se rijetko i nakratko dobaci do drugih predjela.

A kad ga tako digresija dovede, recimo, na jug, ispiše divnu posvetu posezonskom Mediteranu, gdje se priča samo o vjetrovima: "O vjetrovima koji domaću čeljad prečesto znaju natjerati na samoubojstvo. Napose otočane. Od jednoga se vjetra štitiš tako da se naježiš, a protiv drugog nema lijeka."


Nikakvo čudo, jer tko bi bolje od panonskog melankolika mogao bolje razumjeti što s čovjekom biva kad se pred njim razjapi more crnila, a valovi i vjetrovi raznesu Arsenove "tople ruševine ljeta".


Naslovnica Kultura