Kultura Kultura

Subverzivna djelatnost

Često nas proziva desnica, ali i 'mainstream' ljevica koja zagovara vrlo slične ekonomske modele i društvena rješenja. Znači da postavljamo prava pitanja, kaže Dina Pokrajac

Subverzivna djelatnost

Debatiranje se u Hrvatskoj često svodi na vođenje monologa, neuvažavanje sugovornika i drukčijeg stava ili mišljenja od onog vlastitog. Ljudi kao da više vole da im se docira nego da ih se potakne

Subversive Film Festival u svom 12. izdanju još nije gotov. Nakon što su se izvrtjeli filmovi i dodijelile nagrade, uslijedila su predavanja, okrugli stolovi, prezentacije. Kad su hrvatski filmski festivali u pitanju, Subversive najduže traje i ima najbogatiji "popratni" program. Naime, kad filmski program završi, kreće - konferencijski.  

Kako se dosad pokazala ova "dvojna" praksa Subversivea? Kako uspijevate načiniti da filmski i konferencijski programi međusobno koegzistiraju i ne otimaju si publiku?
- Subversive je od samog početka zamišljen kao interdisciplinarna platforma unutar koje politička teorija i film zajedničkim snagama pokušavaju poljuljati "status quo" i identificirati estetike otpora. Zanimaju nas potencijalne transformacije naše neoliberalne svakodnevice te koju ulogu umjetnost i kultura mogu odigrati u tom pothvatu.

U tom smislu djeca smo Henrija Langloisa koja pokušavaju povezati film, teoriju i praksu u opiranju prevladavajućim društveno-ekonomskim odnosima i zakonima tržišta. Filmski i konferencijski programi na taj način koegzistiraju već godinama i međusobno se nadopunjuju.

Ponekad publiku više zanimaju filmski, a ponekad teorijski sadržaji – nema nekog pravila. Iz svoje perpektive kao voditeljice filmskog programa mogu reći da naš filmski program ne prati isključivo aktivistička, društveno angažirana publika, već i gledatelji koji su zainteresirani vidjeti filmove koje ne mogu vidjeti na drugim, "mainstream" hrvatskim festivalima.

Filmove čiji autori kritički promišljaju svijet oko sebe, ali su istovremeno i inovativni u estetskom smislu. Filmovi su to koji često uznemiruju i ne nude sretne završetke, no definitivno proširuju horizont pogleda kako po pitanju sadržaja, tako po pitanju forme.

Je li hrvatska publika više za gledanje ili debatiranje?
- Hrvatska publika nažalost često nije ni za jedno ni za drugo. Država smo s jednom od najslabijih posjećenosti kina u EU, što je žalosna činjenica za zemlju koja ima zavidnu filmsku povijest iza sebe, od Zagrebačke škole crtanog filma do eksperimentalnog GEFF-a.

Što se tiče debatiranja, ono se u Hrvatskoj često svodi na vođenje monologa, neuvažavanje sugovornika i drukčijeg stava ili mišljenja od onog vlastitog. Ljudi kao da više vole da im se docira nego da ih se potakne da i sami izraze svoje mišljenje, ali potkrijepljeno argumentima i bez traženja "žrtvenog jarca".

Upravo stoga smatram da je važno postojanje festivala kao što je Subversive koji nastoji pozvati i potaknuti na gledanje i debatiranje koje je kritički orijentirano, ali konstruktivno. Ako je Europa na rubu, kako sugerira naš ovogodišnji naslov, došli smo pred zid. Pitanje je kako ga preskočiti.

Naslov ovogodišnjeg izdanja je "Potraga za izgubljenim analognim vremenima". Veći dio (kinematografskog) svijeta se digitalizirao, a Subversive traga za izgubljenim analognim vremenima (filmska vrpca, 16-ica, 35mm format, stari fotoaparati). Jesu li analogna vremena nepovratno izgubljena?
- Ovogodišnja igrana, dokumentarna i kratkometražna selekcija u znaku je teme "Europa na rubu" i podteme "U potrazi za izgubljenim analognim vremenima". Za ovogodišnju programsku koncepciju paradigmatski je film "Sophia Antipolis" Virgila Verniera u kojem utvrda Europa zamišljena po mjeri tehnološkog parka Sophije Antipolis, postaje "anti-polis" opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, gdje naoružani zaštitari penetriraju u noć snažnim svjetlima baterija, a pripadnici paravojne ultradesne grupacije pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju.

I dok ta ista civilizacija krojena po parametrima Sophije Antipolis preferira selfije, algoritme i digitalne formate, Subversive traga za izgubljenim analognim vremenima. Ovo se nametnulo spontano jer smo prilikom selekcije Dragan Rubeša i ja zamijetili kako u svojem bavljenju aktualnim, gorućim problemima neoliberalne svakodnevice mnogi zastupljeni autori namjerno upotrebljavaju arhaične filmske tehnike.

Primjerice, Mark Jenkin u "Mamcu" koristi staru Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku vrpcu. Autorski dvojac Copper & Liska, koji nam dolazi iz svijeta underground kazališta (legendarni Nature Theater of Oklahoma), u "Djeci mrtvih" rabi identičnu zrnatost fotografije, dok njihova Super osmica slijedi analogni karneval zombija koji susreće sirijske imigrante u maniri nijemog filma.

Renomirani fotograf Richard Billingham u svojem filmskom prvijencu "Ray&Liz" pomoću umjetničke fotografije oživljava svoje djetinjstvo u radničkoj obitelji tijekom "tačerizma", dok u "Melankoličnoj djevojci" spisateljice i redateljice Susanne Heinrich jedna kičasta fototapeta s tropskom plažom postaje otužna referenca na novo digitalno doba.

Kakav odnos imaju nove generacije/mlađa publika s analognim, samim time i starim filmovima/kinima?
- Kako su mnogi autori u ovogodišnjoj selekciji filmski debitanti mlađe generacije rekla bih da dolazi do zanimljivog susreta analognog i digitalnog koji podsjeća na riječi Raymonda Belloura: "Film, ta pomalo drevna umjetnost nalazi se na razmeđu između fotografije i videa, stalno okružen novim silama koje ga neprestano preobražavaju."

U doba sveopće prevlasti digitalnih slika možda je ovo najbolja definicija filma – drevna umjetnost koja je tako brzo ostarila prešavši put od kina do muzeja, od filmske vrpce do videotrake, od oruđa revolucije do postmodernizma otpora.

No, istovremeno filmski se autori otvaraju prema novim načinima uporabe slika, a što publici omogućuje kritički pogled na njihovu proizvodnju, kolanje ili korištenje, te nastaju djela koja spajaju izražajne mogućnosti umjetničkog filma, filmskog eseja i otvorenosti prema eksperimentiranju.

Kroz festivalski program pokušavamo odgonetnuti u kojoj mjeri ova djela nude nove mogućnosti reprezentacije i mijenjaju značenja svijeta u kojem živimo, proširuju naša osjetila, te transformiraju simboličke odnose.

Pati li Subversive zbog trzavica oko kina "Europa"? Osjeća li se to na broju gledatelja?
- Subversive Festival je od svojeg prvog izdanja iznimno vezan uz prostor kina "Europa" uz koji nas vežu brojna lijepa sjećanja i njegova neizvjesna sudbina svakako nas zabrinjava. Do zadnjeg časa nismo znali hoće li se ovogodišnje izdanje ipak održati u kinu "Europa" ili ne, no srećom ipak smo barem još ove godine na staroj lokaciji.

Sve drugo bila bi logistička noćna mora, pogotovo ovako u zadnji čas, pred sam početak festivala. Mislim da gledatelji ne znaju što očekivati u daljnoj budućnosti te ih ta neizvjesnost potiče da ulove filmske projekcije u najstarijem zagrebačkom kinu dok još mogu.

U zraku je neka kombinacija nostalgije i strepnje. Što se tiče ekipe Subversive Festivala uvjereni smo da će kino "Europa", neovisno o budućem vodstvu, i dalje ostati kinodvorana i nadamo se da će i dalje ostati mjesto održavanja svih hrvatskih filmskih festivala promičući na taj način pluralnost i raznovrsnost umjetničkog i edukativnog sadržaja.

U konferencijskom dijelu festivala, koji ima naslov "Europa na rubu – prema novom emancipatorskom imaginariju", bit će govora i o usponu ekstremne desnice. Je li se Subversive kao lijevo orijentirani festival ikad našao pod nekim pritiskom desnice?
- Uspon ekstremne desnice i njezina povezanost s globalnom ekonomskom krizom kao i proizvodnjom mitova o "neprijatelju" tema je koja će u sklopu konferencijskog dijela festivala biti obrađena na razne načine, od predavača poput Sare R. Farris, Jodi Dean, Sandra Mezzadre i Riccarda Bellofiorea, Didiera Eribona, Geoffroyja de Lagasneriea i Édouarda Louisa.

Kao lijevo orijentirani festival naravno da smo često prozivani od strane desnice, ali i "mainstream" ljevice koja često zagovara vrlo slične ekonomske modele i društvena riješenja. Da tome nije tako bili bismo na posve krivom tragu, ovako znači da postavljamo prava pitanja i da je Subversive tijekom godina postao važno mjesto interdisciplinarnog promišljanja problema neoliberalnog kapitalizma koje nastoji povezati civilni sektor i javne obrazovne institucije.

Je li danas, s obzirom na stanje u zemlji, bavljenje filmom i filmskim festivalom, kao i bilo koji oblik društvenog aktivizma, svojevrsna subverzija?
- Jedan od ovogodišnjih gostiju Geoffroy de Lagasnerie pita se kako misliti u lošem svijetu koji obilježavaju svakodnevno nasilje i izrabljivanje? Mogli bismo parafrazirati njegovo pitanje u kako raditi filmske festivale u lošem svijetu?

Umjetnost, naravno, nikada ne može zamijeniti društvenu akciju i ona uvijek podliježe raznim restrikcijama koje nameću strukture moći. Nekada se ovo činilo kroz cenzuru i zabranjivanje ili čak fizičku prisilu, dok su danas mehanizmi mnogo suptilniji – prije svega ekonomska marginalizacija ili, pak, kooptacija subverzivnih sadržaja i umjetničkih djela od strane tržišta čime oni na ciničan i senzacionalistički način postaju dio društva spektakla u kojem živimo.

Ipak, i dalje vjerujem da glavna snaga umjetnosti leži u njezinoj mogućnosti da postigne promjenu svijesti. Riječima Amosa Vogela, autora knjige "Film kao subverzivna umjetnost" iz 1974. godine, "kada se ovo dogodi u pitanju je toliko velik trijumf, čak i ako je u pitanju samo jedno ljudsko biće, da ovo opravdava i objašnjava potrebu za postojanjem subverzivne umjetnosti." Dodala bih tu i subverzivne festivale. Subversive i u budućnosti vidim kao važnu platformu na kojoj se njeguju estetika otpora i "radikalan pristup" filmu, teoriji i praksi.

Naslovnica Kultura