Kultura Kultura

Rođen drukčiji

Privarija san prirodu, mačka je došla gratat kandže na moje šupljoglavce. A ako smo privarili prirodu, znači da dobro radimo – smije se Mario Juras, aka Lulas

Rođen drukčiji

Nije pitar za cviće onaj važ iz Lidla koji nosi bura i nema ga više. Naši šupljoglavci uvik će ostat na mistu i od povjetarca i od erupcije vulkanaRazgovara san s ljudima. Žive na Prviću, ona voli knjige, a on roniti. To je dovoljno za pitar: mulo, Prvić Luka, brod, on izranja iz mora, ona u bikiniju na palubi čita... Cili život stane u pitar

Knjižnica na otvorenom posvećena Faustu Vrančiću, velikom Šibenčaninu, jednom od najglasovitijih humanista Europe, kao autoru "Rječnika pet najuglednijih europskih jezika" (1595.), prvog hrvatskog rječnika uopće, otvorena je na pročelju Turističko–informativnog centra (TIC) na šibenskoj rivi.


Drvenu kućicu specifičnog oblika izradio je Mario Juras, svestrani umjetnik poznat kao Lulas.


Kada je bio mali, svoje prezime Juras izgovarao je kao Lulas. Danas je to njegovo "umjetničko" ime.

Mario Juras, aka Lulas, sve voli komplicirati, ali ne da bi se pravio važan i bio pametniji od drugih, nego zato jer sve voli raditi po svome. Zbog toga, kaže, radi greške, ali u tomu ne vidi problem.

Jer one, smatra, ljude čine različitima, a to je uvijek dobro i zanimljivo.

Možda ga je poneka pogreška i navela da posao montažera namještaja, kojim se bavio više od dva desetljeća, ostavi iza sebe i da se prepusti svojoj kreativnosti kako dane koji su pred njim ne bi morao mjeriti stalnom žurbom i uzaludnom trkom, te da vrijeme koje ima više ne dijeli na ozbiljni posao i neozbiljni hobi.

Ono čime se danas bavi nije umjetnost, ali Mario jest umjetnik. Neposredan, iskren i nadasve duhovit.

Spreman da se u svakom trenutku našali na svoj račun, a njegovi radovi, koje ne predstavlja na izložbama, nego po sajmovima i koji su mu donijeli neočekivano veliku popularnost, za mnoge su u Šibeniku "must have"! Čak i ako je prva pomisao kada ih vidite kako je sve to kič.

Ali, mora se priznati, nije obični, od kojeg čovjek pristojna ukusa i kakve-takve estetske osjetljivosti bježi glavom bez obzira.

Dica i životinje su zakon

Mario, naime, izrađuje svakojake uporabne predmete. Svjesno i savjesno, jer ne voli da stvari postoje samo da bi skupljale prašinu. Zapravo, ne voli besmisao.

Zato u njegovu opusu, premda, tvrdi, ničega ne bi bilo da u svemu svoj "touch" nije ostavila njegova supruga Miranda, s ljubavlju zvana Micika, posebno mjesto predstavljaju betonski pitari.

Svakakvog oblika i veličina, a posebno mjesto među njima zauzimaju šupljoglavci, kako ih naziva, koji izdaleka izgledaju poput panja, ali su od betona. Imaju oči i vrlo često nose šibensku kapu.

Sve je, kaže, počelo slučajno, kada mu je žena rekla da joj u vrtu iskopa rupu za cvijeće. I napravio je, ali na svoj način.


– Žena je rekla da joj u vrtlu napravin ka mali bunar, recimo. Da zasadi cviće. A ja san iskopa rupu od tri kubika zemlje i tu spojio slivne vode, pravi bunar di skupljan kišnicu i mo'š zalivat vrtal.

To je zanimljivo. Kad je kiša, onda se bunar napuni, ali onda ni ne morate zalivat vrtal, a kada je suša, nema vode ni u bunaru... Malo je ćukasto...

E, ali kad san taj bunar napravio, vidija san da se na betonu može crtati, da se mogu napraviti godovi drveta. Onda san napravija trupke, ali san mislija da se to i u prirodi može naći, pa san napravija oči...

Uglavnom smo, žena i ja, jer bez nje ne ide, radili u betonu da izgleda ka drvo, jer drvo istrune ako će biti pitar...

Prvo su došle oči, pa šibenska kapa, pa su to postali legendarni šupljoglavci – prisjeća se Mario početaka Lulas arta, kako je nazvao svoju kućnu radinost. A da je na pravom putu, brzo je shvatio.


– Meni su zakon dica i životinje. Kad san napravija prvi panj, mačka je došla gratat kandže na taj beton. Znači, privarili smo prirodu... A ako smo privarili prirodu, znači da dobro radimo – smije se Mario.


– Počelo je s bazenom u vrtlu, panjima, šupljoglavcima, kućicama i brodovima od betona, a bacili smo se kasnije i u drvo, bilo mi je neke stvari i žaj prodati.

Napravija san jedan mali mlin, naravno s rupom umisto krova, opet je pitar, služi za cviće. I voda je vrtila taj mlin. Baš je bija lip. Skoro ga nisam tija prodat!

A nije pitar za cviće onaj važ iz Lidla koji nosi bura i nema ga više. Naši šupljoglavci uvik će ostat na mistu i od povjetarca i od erupcije vulkana.

Pitar na Šprajca

Radoznalost ga je, kaže, od malena tjerala da se okuša u mnogim stvarima, pa je, primjerice, još u osnovnoj školi, kada im je nastavnica iz glazbenog rekla da kod kuće nacrtaju neki puhaći instrument, Mario odlučio da će raditi po svomu.

Nije se uhvatio kista i boja, a malo je pobrkao i gudaće i puhaće instrumente, pa je u drvu izrezbario mali violončelo sa stalkom i notama.

Umjesto hvale, zaradio je "aša". Razočaranje ga je davno prošlo, ali njegova mala skulptura i danas krasi školsku vitrinu.
Danas se hvali kako su svi njegovi radovi unikati.


– Osnova svega je da nema kalupa. Ništa nije štancano. Radili smo pitare na Elvisa, ZZ Topa, Beatlese, Šprajca...

Evo sada radimo za Hrvatski putnički festival, za knjižnicu na otvorenom kod Azimuta... Ne mogu napravit izložbu ni da oću, jer sve nan odma ode.

E da, počeli smo praviti i ovce: bile i crne... One su isto pitari i jako se sviđaju ljudima. Radimo ih čak u prirodnoj veličini... Nedavno smo ih napravili i za jedan novi autokamp u Vrhovinama na Plitvicama.

I kućice za tice, rampe, putokaze... Zvali su nas za taj posal – pripovijeda Mario.


Ipak, najviše voli kada njegovi pitari ispričaju priču, životnu i ljubavnu.

Sve ima svoje i ništa nije bez veze, rekao bi Mario.
– Razgovara san s ljudima. Žive na Prviću, ona voli čitati knjige, a on roniti.

To je dovoljno za napravit pitar: stoji mulo, Prvić Luka, brod, on kao ronilac izranja iz mora, ona u bikiniju na palubi čita knjigu... Eto cili život u jednom pitaru...


U protekle četiri godine, otkad je svoje drvodjelske i "betonske" vještine počeo intenzivnije iskorištavati, Mario Juras napravio je više od dvije tisuće pitara, šupljoglavaca i svakakvih drugih ukrasnih i uporabnih predmeta.


– Ja san van i odnosi sa javnosti i radnik na malti, a gospođa, moja Micika, je odjel boje i lakovi te nabava, čak i financije.


A zahvaljujući društvenim mrežama, glas o šupljoglavcima i zgodama iz Lulas arta proširili su se izvan granica Šibenika, Hrvatske, pa čak i Europe...


– Evo žena iz Kalifornije me pita da je li šaljen tako pitare, a ja sve bacin na zajebanciju, pa sam joj reka da ću pitar stavit u more, ionako danas puše jugo, neka ga ona sačeka tamo na mulu u Kaliforniji...

Svuda su nam pitari otišli. Ima ih u Parizu, jedan je otiša i u Irsku...


Šah za pijanog Rusa
U Marijevoj radionici posebno mjesto zauzima jedan veliki šah. Drukčiji je od drugih, a nakon pet godina rada nedostaje još nekoliko figura.


– Radija san brtulinčićen u smrici. Stolari su mi rekli, jesi lud, to se radi u brezi.

Nemam ja pojma, uvatija san smriku i to je to... Radin već pet godina, fale još dva pijuna. To je okomiti šah.

Počeja san od kralja, pa san onda napravija kraljicu. Napravija san joj veliki dekolte, prevelik.

Ovo su lovci, konji, ovo su topi... Na internetu san ljude pita je li top ili kula. Top je, rekli su, preseksistički, i onda je na kraju ispala kula.

Onda san napravija crne figure: ovo je afrička kula... Pokušavao sam dočarati u figurama i nekakav lik i tako vježbati u drvu.

Ovo je Boris Dvornik, možda ne sliči, ali ja vježban da dođen do savršenstva...

Ovo su mr. Bean, Ivano Balić, doktor House, ma ne sliči, ali kako san više radija, moga san bolje pogoditi...

Evo Michael Jackson, Snoop Dogg...

Ovo će biti vrhunska stvar. Neću ga dat za manje od nekoliko milijuna kuna. Doće, valjda neki pijani Rus. Postoji to.


Čips od mente


Optimizam i neko zarazno veselje širi se oko Marija Jurasa i nemoguće je ne osjetiti to.

Sa ženom i dvama sinovima, onaj mlađi, kako on naže – "noviji“, uskoro će maturirati, živi u Podlukovniku nedaleko od Šibenika.

Rođen je u Parizu, gdje su mu otac i majka davnih 60-ih otišli trbuhom za kruhom.

U Gradu svjetlosti krenuo je i u prvi razred škole, a onda su ga vratili u Dalmaciju.

Francuski više ne zna ni riječi, a zbog "dreadloksica", koje je počeo plesti kako bi ukrotio svoju "mirkofonku", izložen je predrasudama.

Čak i policija, kaže, kada ga zaustavi, ne pita je li što pio, nego "što je pušio“!


– San mene i moje žene, kada nam dica još malo stasaju, je da kupimo jedan autobus, zagradimo prozore i da unutra imamo svoju radionicu da odemo u Barcelonu i tamo nađemo Solin-građu, valjda i tamo postoji, kupimo beton, napravimo i prodamo tri pitara, kupimo gorivo i idemo u Pariz, iz Pariza u London, iz Londona u Vladivostok.

Moran reći da uživamo u ovome, ja i žena. Igramo se ka dvoje dice, prčkamo po betonu, diljamo u drvu...

Evo, neka ljudi svi dadu otkaz, ostavite se i vi novina i uvatite se vrtla.

Vidija san da volite, čeprkajte, sadite mentu i radite čips od mente – veselo će Mario.

Naslovnica Kultura