Kultura Kultura

Stota godišnjica rođenja

Nitko nije poeziju govorio bolje od Jure Kaštelana; '71. je štitio neke kolege iz književnosti i sa sveučilišta, a nakon '90. za njega i njegovo djelo nisu napravili ništa. A mnogi nisu ni 'j' ni od jablana ni od Jure

Stota godišnjica rođenja

U utorak je obilježena stota godišnjica rođenja velikog hrvatskog pjesnika Jure Kaštelana.

Možda bi ta vijest prošla ispod radara zagušenog preletima velikih pjesnika trenutka i prozaičnih pojava svakodnevnog javnog života da Društvo hrvatskih književnika nije organiziralo tribinu Juri u čast.


Mimo tribine promovirane su izabrane pjesme Jure Kaštelana "Sklad urlik" sve bogatije biblioteke DHK koje je priredio Tomislav Brlek.

Sjećanje na Kaštelana čuva i manifestacija "Jurini jablani", koju je pokrenuo Anđelko Novaković i koja će ove godine u kolovozu biti održana dvadeseti put.

Uz najavljeno sudjelovanje Mate Matišića i Enesa Kiševića. Sjećanje na Kaštelana čuva i Slobodna Dalmacija, čija se godišnja nagrada za umjetnost zove po njemu.


Mimo toga Jure Kaštelan baš i nije u poetskom i javnom fokusu. Njegove pjesme koje su nekad otvarale čitanke - kad su se ladarice s krčagom na glavi sljubljivale sa cvrčkom koji cvrči na čvoru crne smrče kao more s obalom - sada nisu pogodne.

"Pjesme o mojoj zemlji" kao da su nestale u sukcesiji. Napredak primarne zdravstvene zaštite suvišnim je učinio "Tifusare" iako i danas u eri prekarnoga rada "smrt u jarak baci čovjeka i konja".

Glasna misao

Malo koji pjesnik je kao Kaštelan tako slikovito i pjesnički dojmljivo opjevao mistiku djetinjstva i krajolika, konja i jablanova, Cetine i Mosora.

Ali i velikih borbi, osobnih muka i ideala u NOB-u, da bi se uopće došlo do stiha-pitanja Branka Miljkovića "hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?".

Kao pjesnik Kaštelan je ujedinio pučko pjesništvo rodnog kraja, nadrealizam i anagžiranu poeziju.

I naravno individualni talent zahvaljujući kojem je ostavio niz antologijskih pjesama, prednjačeći u jakoj konkurenciji poljičkih pjesnika.

Vjera u državu i sistem za koji se borio danas mu je ne toliko poetička koliko politička otegotna okolnost. Ali politike se mijenjaju, poetike ostaju.


Povijest hrvatske književnosti pamti da se iza 1945. snažno zalagao za skidanje suspenzije za objavu stihova Tina Ujevića.

Pamti se i da je oko 1971. štitio neke kolege iz književnosti i sa sveučilišta. Koji nakon 1990. za Juru i njegovo djelo nisu napravili ni djelić onoga što su mogli i trebali. Ali mnogi s te scene nisu ni 'j' ni od jablana ni od Jure.


Možda je najslikovitije o Juri nekidan u Omišu rekao Enes Kišević.


- Kad se mislim kakvo bi pjesnik morao imati lice, uvijek se Jure sjetim. Ne znam da je itko govorio poeziju bolje od Kaštelana. On je govorio tako jednostavno, kao glasna misao. Ljepota ga je bilo slušat.

To glumci ne mogu. U Teheranu je jedan veliki, kultni pjesnik, kao naš Tin ili Šimić, u antologiju svjetske poezije stavio Kaštelana kao jedinog od naših pjesnika.

I Norvežani su ga stavili. A kod nas kao da se zaboravio. A velik je pjesnik - kaže Kišević.


Da je Jure Kaštelan, de jure i de facto, poetska i ljudska vertikala, mudrima je odavno jasno. Stota obljetnica rođenja i gotovo tridesetogodišnji rat prešućivanja odlična su prilika da to postane jasno svima.

Naslovnica Kultura