Kultura Kultura

tako svjetski, a tako naš

Arsen Roje bio je splitski buntovnik kojega smo tek otkrili, a činjenica je da je vlasnik  nagrada za plakate filmova 'M.A.S.H.', Roberta Altmana, i 'Casanova', Federica Fellinija

tako svjetski, a tako naš

 

Bio je čovjek kompleksan - kaže Jasenka Roje - tipični Splićanin. Ponekad grub, svojeglav, duhovit, zabavan, inteligentan, dubok, a istodobno ranjiv, nježan, osjetljiv...Krajem prve godine, napravio je mušku skulpturu i kad je došla komisija za ocjenjivanje na čelu s Augustinčićem, on je skulpturi u usta umetnuo cigaretu. Augustinčić se okrenuo i otišao, a Arsen je izbačen s Akademije

Kad se 18. lipnja u Galeriji umjetnina u Splitu otvori izložba radova Arsena Roje, koju su kustosi Ješa Denegri i Branko Franceschi nazvali "Zatvaranje kruga", bit će to prva samostalna izložba ovog umjetnika u Hrvatskoj.

Nažalost, izložba koja donosi pedesetak radova organizirana je u Rojinu rodnom gradu posthumno.


Umjetnik, rođen 1937., svoj je životni krug zatvorio 2007. u Los Angelesu i u Americi je poznatiji negoli u Splitu. Istina, u Americi su ga predstavljale znamenite galerije Ivana Karpa O.K. Harris u New Yorku i Perez Projects u Los Angelesu.

U Americi je 1970. stekao i prvu veliku, realnu slavu, ne kao slikar, barem ne još tada, ali sigurno kao autor plakata za Oscarom nagrađeni film "M.A.S.H.", redatelja Roberta Altmana, za koji je Roje dobio vrlo uglednu nagradu Motion Picture Advertising Award.

Istu je nagradu dobio i za plakat filma "Casanova" Federica Fellinija 1977. godine.


No splitska izložba, koja će ostati otvorena sve do 28. srpnja, predstavlja Arsena Roju kao umjetnika crteža i ulja o kojem Hrvatska treba još puno otkriti.

Naime, Roje je domovinu napustio 1966. i nikad se više u nju nije vratio. Ipak, Jasenka Roje, njegova udovica, s velikim je zadovoljstvom prihvatila prijedlog Ješe Denegrija, uglednog povjesničara umjetnosti i kustosa, inače Rojina gimnazijskoga kolege iz splitskih dana, a zatim i plan Branka Franceschija koji je i u ulozi ravnatelja Galerije umjetnina, zajedno s Denegrijem, odlučio Arsena Roju vratiti u Split.

Tko je uopće Arsen Roje? Odgovor na to pitanje kreće se, naravno, između sjećanja njegove udovice i kustoske elaboracije Franceschija i Denegrija, no, kao i uvijek kad su u pitanju netipični ljudi, cijela slika nužno izmiče i ostaje u fragmentima koje će netko jednom, nadajmo se uskoro, pažljivo sakupiti. Djelo Arsena Roje to nedvojbeno zaslužuje.

Tipični Splićanin

– Bio je čovjek kompleksan – kaže Jasenka Roje, povjesničarka umjetnosti i psihologinja, koja je došla u Split iz Los Angelesa isključivo radi izložbe.


– Bio je tipični Splićanin. Ponekad grub, svojeglav, duhovit, zabavan, inteligentan, dubok, a istodobno ranjiv, nježan, osjetljiv...

Upoznali smo se kad sam ja imala 17 godina, a upoznala nas je zajednička prijateljica – kazuje Jasenka Roje.


– U to vrijeme sam ja pokušavala upisati u Zagrebu Likovnu akademiju i, naravno, maturirati u Splitu.

Moja prijateljica i ja smo se bile dogovorile naći na Rivi i naš prvi susret je bio... Dakle, moga budućeg muža sam prvi put vidjela u društvu triju lijepih plavuša, od kojih je jedna bila zajednička prijateljica, a on ih je, onako visok, sve grlio.

Dakle... Pomislila sam: Zaboga?!


– Bila sam upravo došla iz Zagreba, s Akademije – nastavlja umjetnikova životna družica i majka njegove tri kćeri.

– Sjela sam s njima i pričala im kako sam na Akademiji i među studentima čula o nekome Roji, neobičnom tipu iz Splita kojeg su izbacili s Akademije na kraju drugog semestra.

Nisam imala pojma da je baš taj Arsen Roje momak koji je sjedio preko puta mene. Baš sam se nelagodno osjetila kad su mi, smijući se rekli: To je taj Roje.


– Arsen je bio buntovan – priznaje gospođa Roje. – On je i u Splitu napustio Gimnaziju prije negoli je maturirao.

Tako je on na Akademiju i primljen kao iznimka, na preporuku, zahvaljujući svome velikom talentu.

No mislim da njemu zapravo i nije bilo do studiranja, on je smatrao kako na akademiji nema što naučiti, a krajem te prve godine, napravio je jedan portret, muški portret, skulpturu i kad je došla komisija za ocjenjivanje na čelu s Antunom Augustinčićem, on je skulpturi u usta umetnuo cigaretu.

Augustinčić nije ništa kazao, samo se okrenuo i otišao, a Arsen je izbačen s Akademije! To je bio skandal.


– On nije, po njima na Akademiji, pokazao samo nepoštovanje profesora, komisije, nije bio samo drzak ili, kako god, bezobrazan...

Premda se i o tome da pričati... On je, po tadašnjim mjerilima, pokazao nepoštovanje države, partije, ustava, drugova i drugarica, socijalizma, svega...

On je želio otići iz Jugoslavije. Njemu se tu nije sviđalo. Nije mu se sviđala krutost, ni umjetnički akademizam, ni realizam, ni ništa što je u to vrijeme bilo na cijeni u umjetnosti.

On je želio u Ameriku. Po svaku cijenu. Čak je pokušavao pobjeći čamcem u Italiju! Naravno, više puta su ga vraćali. Ne znam ni do kamo je uspijevao doći. Možda do Šolte – smije se Jasenka Roje.


– Iz naših srednjoškolskih dana pamtim ga kao vrlo samouvjerenog, samosvjesnog i buntovnog mladića – dodaje i Ješa Denegri.

– Životni putevi nam se razilaze kad se Roje 1956. upisuje na Likovnu akademiju u Zagrebu, sve dok se nismo za mene posve neočekivano susreli cijelih tri desetljeća kasnije, prigodom moga boravka u Los Angelesu 1986. godine.

Tom prilikom Roje mi iznosi podatke za mene posve iznenađujuće i vrlo uzbudljive umjetničke biografije i pokazuje pojedine prethodne i tadašnje slike.

Potom, proteći će puna dva desetljeća, do vijesti o njegovoj smrti u Los Angelesu – kaže Denegri.

Počelo je s Fondom i Redfordom

Sredinom šezdesetih godina, još tijekom boravka u domovini, Roje započinje seriju crteža tušem i temperom na papiru.

Poslije ih nosi po svijetu i pokazuje u Parizu i New Yorku, a prvi put su izloženi tek sada u Splitu, odakle su otišli prije pedeset godina.


– U Zagrebu sam upisala povijest umjetnosti i godinama je naša veza bila dopisna – prisjeća se Jasenka Roje.

– Svaki dan smo jedno drugom pisali pisma, a on bi sva pisma ukrasio crtežima. Dolazio je u Zagreb k meni pa smo se vraćali vlakom u Split.

Bilo je to putovanje od 13 sati parnjačom, s drvenim klupama prepunim studenata i radnika. Ponekad smo čitav put morali stajati na nogama, takve su gužve bile...

Bože, bili smo mladi i zaljubljeni. On je htio da zajedno pokušamo bez pasoša – jer još nismo bili dobili pasoš! – otići u Pariz pa poslije u Ameriku, ali ja nisam htjela tako otići.


– Vjenčali smo se 1963., a u Pariz otišli 1966. Uzdržavali smo se svakojako, ali preko nekih prijatelja koji su poznavali agenta Brigitte Bardot i Jane Fonde upoznali smo i direktora pariškog ogranka studija Paramount Pictures, za koji je Arsen potom izradio nekoliko plakata, jedan od njih je bio za film "Bosonoga u parku" s Jane Fondom i Robertom Redfordom.

Vizu smo nekako uspjeli dobiti zahvaljujući i nekim kršćanskim organizacijama koje su nas, recimo to tako, uzeli pod svoje...

U New York smo stigli s 50 dolara u džepu! Ja nisam uopće znala engleski. Tek sam kasnije najprije studirala jezik, potom doktorirala psihologiju, rodila i podigla djecu, zaposlila se, stvorila vlastitu karijeru... – dodaje gospođa Roje.


Roje 1968. stiže u New York, gdje uspijeva naći posao kao grafički dizajner filmskih plakata i već 1970. radi antologijski plakat za kultni film Roberta Altmana "M.A.S.H.".

Nakon prelaska u Los Angeles, Rojini slikarski radovi su nesigurni, koleba se između apstrakcije i figuracije, uzdržava se radeći i dalje filmske plakate za Universal Studios i 1977. dobiva nagradu za Fellinijev film "Casanova".

Radeći za film, Roje ubrzo sakuplja značajnu zbirku fotografija iz klasičnih američkih filmova i postupkom uvećavanja fotografskih snimaka odabranih kadrova počinje raditi slike, najprije akrilikom, a onda uljem na platnima različitih formata, koje ponekad slika u originalnoj crno-bijeloj verziji, ali najčešće im dodaje boju.

S tim slikama uspijeva zainteresirati Ivana Karpa, poznatoga newyorškoga galerista, koji je podržavao Jaspera Johnsa, Roya Lichtensteina i Andyja Warhola dok je vodio galeriju Lea Castellija, i kasnije kad je otvorio vlastitu galeriju O.K. Haris.

Boemski život

– Iznenadio nas je uspjeh filma "M.A.S.H." – kaže Jasenka Roje. – Znate, ustanete jedno jutro i posvuda vidite taj plakat.

Nevjerojatno iskustvo! Arsenovi plakati su bili vrlo uspješni, ali... On je bio slikar i želio je biti slikar. No nešto je trebalo jesti!

Poslije, kad sam ja počela raditi u klinici, najprije kao psihologinja, pa i direktorica, a poslije i u svojoj privatnoj praksi, novac više nije bio problem.

Samo, znate, mi smo zbilja bili boemi, nama nije puno trebalo. Prvih mjeseci u New Yorku jeli smo samo pomfrit i kečap, ali... Bili smo mladi i puni očekivanja.

Mislim da Amerika ipak nije do kraja ispunila Arsenova očekivanja, koja su bila i romantična.

On je od galerista očekivao da budu i neke vrste mecena, ali to nije tako. Umjetnost je i biznis, a on nije imao sreću naletjeti na neku Peggy Gugenheim da od njegova rada napravi ono što je ona napravila od umjetnosti Jaksona Pollocka.

Arsen i ja nismo nikad bili ljudi od tržišta, novca, "američkog sna". On je uvijek bio i ostao buntovan i svoj, makar to platio i izolacijom.

Znate, bili smo jednom u društvu s Alfredom Hitchcockom i Paulom Newmanom i Newman nas je ponudio pićem. Arsen je samo kazao: "Hvala, ali ja ne pijem!"

To nijedan Amerikanac ne bi napravio, ali... Arsen je bio takav – kaže Jasenka Roje.


Nakon što je prestao egzistencijalni pritisak i kad je Roje u svom atelijeru mogao stvarati ono što želi, u njegovu je slikarstvu došlo do obrata.

Okrenuo se slikarstvu kojim će izraziti tjeskobu postojanja. Po riječima njegove supruge, Roje je cijeli život ostao generacijski određen filozofijom egzistencijalizma, koja je bila prevladavajući filozofski diskurs njegove mladosti.


– Iako formalno neobrazovan, Roje je bio intelektualac istančanog ukusa – kaže Branko Franceschi.

– Negdje iz sjecišta vlastite strasne prirode, proživljene ratne traume, životnih pritisaka i nemilosrdnosti umjetničkog dara, započeo je ciklus ekspresivnih kompozicija deformiranih tjelesnih oblika na platnima velikog formata, snažne geste i kolorita.

Ciklus "Body parts", koji je počeo stvarati u novome mileniju, na prethodni se ciklus nastavljao nezdravom bojom inkarnata, ali sada s ponešto utišanom ekspresijom.

U ciklusu s motivima dijelova ljudskog tijela, Rojina se paleta smiruje i on kao da pronalazi zadovoljstvo u promatranju i bilježenju postupne degradacije vlastita tijela, njegove potrošenosti i nagovještaja konačnog odlaska.

Gledajući ove slike, povjesničaru umjetnosti u misli dolaze velikani figuracije Francis Bacon i Lucian Freud – to je ljudsko meso koje, iako je živo, zna da umire i da je zapravo već mrtvo.

Roje se odlučuje za mediteransku opciju tjelesnog naturalizma i splitsku izravnost, koja pod jasnom svjetlosti razotkriva i naglašava sve promjene puti, sve male prljavštine, iskrzanosti, istrošenosti i bolesne podljeve.

Radeći na ovom ciklusu, Arsen Roje preminuo je u 70. godini života u svom atelijeru – zaključuje Branko Franceschi.

Naslovnica Kultura