Mišljenja Cinemark

CINEMARK

GENERAL Malo filma, malo teatra, malo sapunice, puno TV drame

CINEMARK

FILM. General; ratna drama; Hrvatska, 2019.; REŽIJA: Antun Vrdoljak; ULOGE: Goran Višnjić, Borko Perić; OCJENA: **

Cijeli film je režiran prilično 'televizično' i 'Generalu' će svakako više odgovarati format TV serije. 'General' biva 'filmičan' isključivo u akcijskim sekvencijama u kojima se ćuti asistencija darovitog Kristijana Milića, a izgleda kao američki film tek u uistinu raskošnim kadrovima letova helikoptera kroz kanjone rijeke Zrmanje. Veću pohvalu od filmskoga Gotovine zaslužuje odluka pravoga Gotovine da ne dođe na pulsku premijeru i time podeblja završnu rečenicu filma: 'Rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti svi zajedno'.

"Moj Bože, tko je ovaj čovjek", razmišlja naglas Kolumbijka Ximena (Jasmin Lord), prva supruga Ante Gotovine (Goran Višnjić), nakon što joj on obznani kako se vraća u Hrvatsku da obrani domovinu. "Jesi ti Ante Gotovina?" nešto kasnije pita mlađi brat Bore (Ivica Pucar), gotovo kao da ga ne prepoznaje kad se sretnu u ratnoj bolnici, 20-ak godina otkako se nisu vidjeli.

Ovakva pitanja vise u zraku nakon završetka "Generala". Je li Gotovina iz filma "pravi" Gotovina, čovjek neupitne karizme i intrigantnog životnog puta stvorenog za ekranizaciju? Odnosno, tko je ovaj čovjek? "Heroj. Vojnik. Čovjek", ponosno stoji na plakatu filma. "Ratnik: pustolov i general", pridodajmo (pod)naslov knjige Nenada Ivankovića koja je poslužila kao inspiracija redatelju i scenaristu Antunu Vrdoljaku.

Gotovina je u filmu sve to, plus nadahnuti pjesnik koji osvaja Ximenu citiranjem "Romea i Julije" na hrvatskom jeziku, prekaljeni romantik ("Do viđenja u Zagrebu kad završi rat. To zvuči kao dobar naslov nekog romantičnog filma"), vrhunski strateg (organizirao obranu Livna po sektorima, "modularni model sektorskog tipa") i vojskovođa ("Kakav Napoleon!")...

Najmanje je, međutim, "čovjek", u smislu čovjeka od krvi i mesa, unatoč Višnjićevu očitom trudu i profesionalnosti. U "Generalu" ne otkrivamo ili barem osjećamo čovjeka avanturističke/ratne naravi iza lika i njegove motivacije da postane nekakav moderni Odisej, čija lutanja spominje u razgovoru sa svojom drugom ljubavi, novinarkom Vesnom Karuzom (Nataša Janjić).

On je ponajprije idealizirani filmski lik iz Vrdoljakove domoljubne vizije njegova diskretno oslikanog (ljubavnog) života i ratnog puta. S Karuzom će se poljubiti u ratnom stožeru "ko na filmu". U bitkama će, čestit i pravičan, strogo paziti da se "poštuju sva zarobljenička prava".

"Mi ne ubijamo zarobljenike", decidirano govori podređenima i odbija da se ruši šator i ostavi ih "po ovakvom vremenu". "Da me itko ikad zarobi, ja bih volio da to budeš ti", veli mu Bruno Zorica Zulu (Goran Navojec) i dodaje "ja bi to drukčije", ali kasnije neprijatelju potvrdi Gotovininu mantru "ne ubijamo zaroljenike".

U "Generalovim" rijetkim nijansama sive, Zulu će oficiru JNA natuknuti kako "ne završe svi razgovori u šumi ovako prijateljski", a nakon Oluje prikazat će se jedna pljačka hrvatskih vojnika koje Gotovina, u (glumački) dojmljivo rekonstruiranoj sceni stvarne snimke, naziva "barbarima i vandalima" ("Pljačkaju i ubijaju oni koji nisu bili s nama u Vukovaru i na Dinari").

Film vraća stare ratne (dokumentarne) slike, poput crvenog fiće kojeg su sažvakale gusjenice tenka, i masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu, a započinje snimkama iz TV dnevnika o generalovu uhićenju na Tenerifeu zbog (na koncu odbačenih) optužbi za zločine nakon Oluje po zapovjednoj odgovornosti, preko kojih se prelama Gotovinino sjećanje.

"Bože, gdje počinje sjećanje, gdje počinje pamćenje? Koja je prava slika ili je to možda riječ", dvoji Gotovina kao narator u uvodu filma. Filozofska naracija Gotovine otvara "Generala" i on priča o "šaptu moje mame ili dodiru njene ruke, najnježnije ruke".

Redateljski doajen Vrdoljak u prošlosti je vrlo uspješno ekranizirao Krležu ("Glembajevi") i moćna "krležijanska" rečenica se trajno nastanila u njegovu peru. No, takva je ekspresivnost pristajala komornim, lokacijski svedenim filmovima na razmeđi kina i kazališta, poput "Glembajeva".

"General" nije sveden samo na interijere i u ovakvoj epskoj ratnoj drami "krležijanske" rečenice nerijetko zvuče artificijalno, slično kao i u Vrdoljakovu prethodnom ostvarenju "Duga mračna noć", od kojeg je naslijedio formulu "malo filma, malo teatra, puno TV drame".

Osobito kad se sudaraju s banalnijim, perolakim dijalozima na granici latinoameričke sapunice, s kojom film otvoreno koketira u scenama s Ximenom i bojnicom Dunjom Zloić (Marijana Mikulić), budućom gospođom Gotovinom. Je li posrijedi režijski namjerno preuzimanje sapuničastog stila?

Možda, no cijeli film je režiran prilično "televizično" i "Generalu" će svakako više odgovarati format osmodijelne (H)TV serije, makar pritom mislimo na (hrvatsku) televiziju devedesetih, ne ovu novomilenijsku filmsku. Nije isključeno da je Vrdoljak "oponašao" dijaloški/kamerno kruću/statičnu "estetiku" epohe/hrvatske kinematografije u kojoj se "General" većinski odvija.

Ali, od najskupljeg hrvatskog filma svih vremena, s "blockbusterskim" proračunom od oko 20 milijuna kuna, očekivali smo veću (novomilenijsku) "filmičnost" sukladno godini nastanka. Takav, filmičan, "General" biva isključivo u akcijskim sekvencijama u kojima se ćuti asistencija darovitog Kristijana Milića.

"Broj 55" bio je akcijski prpošnije režiran s primislima na Waltera Hilla, no "General" opravdava budžet sa scenama kakve domaća kinematografija nije vidjela od osamostaljenja, ponekad potpomognutima računalnim efektima. Epizoda iz Legije stranaca u Sahari vrlo je solidno uprizorena.

Nešto poslije se skidaju helikopteri s neba, dižu u zrak mostovi, MiG-ovi dolijeću u niskom letu da ispuste bombe, gusjenice nekolicine preotetih tenkova u formaciji gmižu preko ravnice u panoramskim totalima... "General" izgleda kao američki film tek u uistinu raskošnim kadrovima letova helikoptera kroz kanjone rijeke Zrmanje.

Tu se najviše približava tzv. "money shot" pojmu (patriotskog) hollywoodskog blockbustera s potpisom redatelja Michaela Baya ("Pearl Harbor"). Premda, filmu nedostaje pravih masovki da bi se mogao, recimo, nositi s partizanskim spektaklom poput "Bitke na Neretvi", čiju žanrovsku poetiku povremeno prisvaja.

Partizani se, dakako, spominju u "Generalu". Oni su ubili djeda hrvatskog dragovoljca Nikice (Borko Perić), a s jednim od njih, njegovim poznanikom, "starim partizančinom" (Filip Radoš) na strani neprijatelja, general Janko Bobetko (Mustafa Nadarević) ima žestoki verbalni okršaj.

"Vi ste komunisti vama Srbima u zamjenu za vjeru dali komunizam", među ostalim kaže Bobetko u sceni "krležijanskog" izričaja koja kao da se odigrava u teatru. Pa ipak, recitiranje rečenica u aoristu kao "prošlom svršenom glagolskom vremenu", ironično, ima eho u nesvršenom dnevnopolitičkom prezentu, iako film završava hvalevrijednom izjavom pravog Gotovine: "Rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti svi zajedno."

"General" možda nije film koji želi "zveckati nikakvim sabljama" i nije "napravljen da bi zavadio i provocirao nekoga", kako nam je iskreno rekao Višnjić u intervjuu, ali to je svakako film oko kojeg će se, kad dođe u kina, vjerojatno lomiti koplja i koji bi mogao izaz(i)vati vječne ideološke polemike. Veću pohvalu od filmskoga Gotovine zaslužuje odluka pravoga Gotovine da ne dođe na pulsku premijeru i time podeblja završnu rečenicu filma: rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti svi zajedno.

'I poslije Tita Tito': druga strana priče

U kninskom segmentu filma, Vrdoljak nakratko pokazuje i drugu, srpsku stranu priče u sceni s oficirom Kneževićem (Sreten Mokrović) i njegovom ljubavnicom i tajnicom (Olga Pakalović) dok na Knin padaju granate i ubrzo se formira kolona izbjeglica. Kneževiću, zatim, društvo pravi pukovnik Marko Vrcelja (Ljubomir Kerekeš). Njih dvojica navode Boška Buhu i komandanta Savu, te se dodavaju rečenicama o "bratstvu i jedinstvu" ("i poslije Tita Tito") i "raspršivanju nerealna sna".

Naslovnica Cinemark