Kultura Kultura

OSOBNI POGLED

'Bobetko me je na samrti pitao o filmu o Malom, tako je on zvao Gotovinu': Vrdoljak je s našim filmskim kritičarem pričao o svemu, pa i o 'Titovim glupostima'

OSOBNI POGLED
Kakve reakcije na film očekujem u regiji? Ne očekujem ništa. Ja još nisam vidio film o Pearl Harboru u kojem bi Amerikanci slavili Japance. To je bila takva podjela, oni su bili s jedne, ovi s druge stane. Puška ti, puška mi.

Svečana pulska premijera "Generala", posljednjeg filma Antuna Vrdoljaka, poklopila se s njegovim osvajanjem prve Zlatne arene. Bilo je to prije točno 60 godina.

- Ja nisam nikad mislio da ću živjeti 60 godina, a sad je prošlo već 60 da sam dobio Zlatnu arenu - govori nam Vrdoljak u pulskom kinu "Valli", sklon retrospekciji.

Kad pogledate unatrag što vam se čini? Je li došlo vrijeme za neko sumiranje filmske karijere?

- Možda bi neki ljudi bili zadovoljni s tom karijerom. Ja još uvijek smatram da nisam snimio najbolji film. Tako je to. Znate, film je dugotrajan posao. Najznačajniji dio nije snimanje nego montaža filma, jer tada se suočite s time što ste napravili i iz čega ne možete više natrag. Snimati iznova ne možete.

U montaži idu 24 kvadratića u jednoj sekundi, vrrrr, protrči to. Kad čovjek skoči s neke hridine i kad ga vrtite natrag, a morate vrtiti natrag da biste mogli to rezati, onda on skače iz vode. To je vrlo zanimljivo. A kad čovjek jede i vrtite ga natrag on povraća. To je težak i mukotrpan posao, ali ne znam ništa drugo.

Jedno vrijeme ste radili u novinarstvu?

- Nije mi bilo loše, ali u to vrijeme smo morali pisati da je naš narod sretan što je poskupio kruh, da je to sjajno, da je to baš u interesu naroda. Tako je Tito govorio, "dobro da smo poskupili kruh", "to je jako dobro", "narod zna da se ne može prežderavati". Uvijek nađete neko opravdanje za svoje gluposti.

Rekli ste da svi prije ili kasnije zamrze posao, ali vi ga očito ne mrzite jer i u poodmakloj dobi nastavljate režirati?

- Pitali su jednom Johna Forda zašto tako star i dalje snima filmove. On je rekao "znate, ja imam veliku familiju, oni troše" (smijeh).

Ako vas pitamo isto pitanje, što biste rekli?

- Navika. Ja sam cijeli život radio tako da ne znam živjeti bez posla. Šta bi radio bez posla? Dosadno mi je. Ja sam jedno vrijeme igrao preferans s prijateljima kad nisam imao što raditi pa sam se jednom pitao šta je to meni da te karte stalno vrtim. To je glupost jedna. Imate tref, herc, karo i pik.

To je po osam karata i gotova stvar, nema druge. Šta sad s tim? To vam dosadi, a film ne dosadi. Ja sam iskrivio vrat jer sam svaki dan kad sam se probudio izašao prvo na prozor vidjeti kakvo će biti vrijeme taj dan. Imao snimanje ili ne, zanimalo me je kakvo će biti vrijeme, bi li se moglo snimati ili ne. To je sve navika, profesionalna bolest.

Goran Višnjić se nada kako vam "General" nije zadnji film?

- Ja vas uvjeravam da je.

Rekli ste da "General" nije dokumentarni film. Koliko je ovo baš vaš osobni pogled na generala Gotovinu?

- Potpuno, to je ono što sam ja mislio o tome u to vrijeme. Dobro, ima masu tih anegdota iz kojih je nastala ta priča što se događalo. Ja sam ga prvi put sreo kad su nas probudili u 5 sati ujutro da idemo u Kumrovec, da je tamo zbor dragovoljaca.

I to je bio onaj nukleus prave Hrvatske vojske. To su bili ljudi koji su došli iz Legije stranaca ili iz stare vojske itd. Tad sam prvi put vidio vojsku, dotad su to bila djeca u trapericama s krunicom oko vrata i s nekom puškicom u ruci, uglavnom žrtve.

Ali, ovo je bila prava vojska koja se mogla suprotstaviti, a među vojnicima je bio Ante Gotovina i moj Imoćanin Ante Roso, tako da ga ja od onda pratim. Završilo je tako da me jedan dan nazvao Janko Bobetko dok je Gotovina bio još u zatvoru da možemo li se vidjeti. "Gdje si? U bolnici." Došo sam k njemu.

"Šta ti je? Umirem. Došlo je vrijeme, htio se oprostiti s ljudima do kojih mi je stalo, ti si jedan od njih pa sam te zvao. Čuo sam da radiš film o "Malome" (on je njega zvao "Mali")". Ja kažem "da", on kaže "hvala Bogu, ti si pametan čovjek, to je najveći oficir u povijesti Hrvatske, veći od bana Jelačića, samo ko će to Hrvatima dokazati".

Kad je zamišljao svoju funkciju u oslobađanju Hrvatske, Gotovina je znao da je Knin riješenje problema. Dok je Knina Krajina i ne znam šta, dotle je sve opasno. Smatrao je da Knin treba osloboditi. Znate otkud je išao? S Dinare. Svi su se čudili, rekli "ti nisi normalan", kakve Dinare, kako ćeš doć na Dinaru".

On je probio put u vrijeme rata do Dinare da može dovući gore tenkove. Američki stručnjaci koji su došli za vrijeme Oluje nisu vjerovali svojim očima. Lupali su po oplati tenkova misleći da su lažni, da je stiropor. Nisu mogli vjerovati, ali on je to napravio i Knin je pao. To je taj talent vojnički, to je, što je Bobetko rekao, najveći oficir u povijesti Hrvatske.

Što kažete na politički aspekt "Generala"?

- Nismo mogli falsificirati život Ante Gotovine. Nisam se mogao držati slijepo faktografije, nije to dokumentarni film, to je igrani u kojem su autorske slobode dozvoljene. Ja pišem i neki svoj dnevnik, ne memoare, ne to, jer memoari su prilika da čovjek sebe hvali, onda druge pljuje, ali bilježeći taj život pa kad se vratitte kojih 20-ak godina natrag (30 godina to pišem), vidite šta se sve govorilo i kako je što nastalo.

Sjećam se jedne večeri kod predsjednika Tuđmana, bio je Gojko Šušak, bio sam ja i ne znam ko je još bio. Gojko je pričao neku sudbinu nekog čovjeka čiji je sin odležao tri godine zatvora zato što je pjevao "Vilu Velebita". Šta je nama Hrvatima uopće Velebit? To je jedna hrpa kamenja koja nas sprječava da dođemo u Dalmaciju, iz Zagreba ne možeš doći nego preko Velebita.

Tuđman je rekao "a šta da radimo". "Probit tunel", rekao sam ja. Iz te ideje da se može probiti tunel Velebit onda više nije ta hrpa kamenja. Počeli su probijati tunel s obje strane Velebita. Ljudi su bili unutra u rupi, kopali, izbacivali kamenje vani. Kad je sve bilo gotovo, išli smo otvoriti tunel.

Nije bilo asfalta, samo kamenje. Ljudi su se bojali da će se sve gume raspasti. Došli smo u Zagreb i pohvalili se tim. "To je lijepo, pametno, budete jednog dana tamo mogli uzgajati gljive", rekao nam je jedan čovjek. Taj čovjek je stekao milijarde na tom tunelu, postao direktor autocesta i tako dalje. Vidite kakvi su ljudi, ali narugat se hoće. Život je ruganje. Najbolje se rugati samome sebi.

Kakve reakcije na film očekujete u regiji?

- Ne očekujem ništa. Ja još nisam vidio film o Pearl Harboru u kojem bi Amerikanci slavili Japance. To je bila takva podjela, oni su bili s jedne, ovi s druge stane. Puška ti, puška mi.

Jeste gledali "Pearl Harbor" Michaela Baya?

- Jesam, sjajan spektakl. Znate, nema drame tamo gdje protivnici ne razgovaraju, drama je samo u sukobu dvaju mišljenja. Čovjek prema čovjeku, u ratu nema toga. U ratu je "puška mi, puška ti", pa komu obojci, komu opanci. Ne vidim dramu, ali nisam nikad ni vidio, kažem vam, film u kojem bi Amerikanci slavili Japance kao neke značajne ljude. Nema toga, u ratu postoje pobjednici i poraženi, i svak' zna svoju sudbinu. I o tome je najbolje ne razgovarati. Nemojte se praviti važni, ali nemojte se ni kapricirati "mogli smo". Da si mogao, napravio bi.

Predzadnji put kad smo radili veliki intervju, 2012., prisjetili ste se Borisa Dvornika. U međuvremenu je umro i Oliver kojeg čujemo u "Generalu". Kako gledate na odlazak legendi Dalmacije za koju ste vezani?

- To je povijest, tu ne možete napraviti ništa i ne dao vam Bog da mislite da ćete biti iznimka. Nisam nikad mislio da ću doživjeti 80 godina. Moj tata umro u 75-oj. Nema kaprica, kapric ništa ne znači. Ako ste slabija nogometna momčad ne možete iz kaprica pobijediti jačeg, oni imaju bolje obrambene igrače, halfove, napad, još ako imaju boljeg golmana...

Protiv sudbine se ne može ništa, a nema ni potrebe. Život je jedna, tako, senzacionalna stvar. Ja se sjećam da sam letio, s 18 godina imao pilotske ispite. Znao sam često na aerodromima doći navečer pod krilo jedrilice. Malo odspavati ispod te jedrilice. Bio sam zaljubljen u jedrilicu. Jedrilica je čudesno lebdjelo. Uglavnom, ležite ispod krila, nebo iznad vas, Bože tog čuda, tih zvijezda, toga svega. Kud se to miješa, kud to putuje?

Jedan dan sam razgovarao s jednim biskupom, svojim prijateljem. Ja često putujem, na velikim aerodromima hrpa ljudi iz svih krajeva svijeta, tamo imate i muslimane imaju male ćilime pa na tome kleknu i klanjaju se. Uvijek se pitate "kud će svi ovi ljudi". Pa kud ćeš ti, ti si isto među njima, ti si isto dio te hrpe.

Pričao sam s biskupom. Ima Isusova rečenica "U mog oca ima puno stanova". Ima toliko stanova da će svi stati. Di ćemo svi mi i sve to stati, svi ti aerodromi. Biskup je rekao koliki je svemir. Bio je logičan odgovor i za mene zaprepašćujući, najgori. Ja vjerujem u zagrobni život, ali ako ja tamo neću naći svog tatu, djeda, baku, svoja dva brata, sestru, onda tamo ne želim ići. Šta ću tamo raditi među zvjezdama? Kompliciraniji je život nego što nam se čini, i dublji, ali ne vjerujem da je nastao slučajno.

Što je za vas život?

- Mislim da je dar. Ja mislim kad bi se ustala sva ta abortirana djeca da bi pokorila svijet, ali veliko je pitanje da li bi ga voljela, i da li bi oprostila, kad bi mogla pretpostaviti šta im je oteto. Bože sačuvaj!. Bio sam u ratu i mogao sam poginuti, nekoliko puta bio u toj situaciji, ostao sam slučajno živ, kao što se uvijek ostane slučajno živ.

Imate jedan trenutak u ratu: idete noću negdje kroz neki prostor, odjednom negdje deset kilometara dalje počne pucat, ta-ta, ta-ta. Ne puno, par metaka, taman da vam to uđe u trbuh. Tu vam se sve skupi ta sponznaja da se život može ugasit. Neki strah postoji, uđe.

Tu je veličina onih koji su pali, ako njih slavimo, a što je s tom djecom koja su abortirana, s tim milijunima i milijunima djece koja nisu imali tu radost da se rode i da budu nečija ljubav? Ja imam puno djece. Petero djece, 15 unučadi, dvoje praunučadi. To ja smatram darom, koliko god je to teško.

Znate zašto? Toliko rođendana, svakome kupi dar i to svake godine, nije to jednom pa si miran, ali ne, nema ništa ljepše od života, vjerujte mi. I uživajte u njemu ako možete, nemojte ga opterećivati. Najviše ga možete opteretiti mržnjom i onda vam život ne valja ništa jer onda ne mislite o sebi nego o tome koga mrzite. To je grozno, to je strašan život. Zamislite, nekoga ne možete na oči, ali mislite stalno na njega. Bolje misliti na neku curu.

Naslovnica Kultura