Kultura Kultura

bolja urbanistička budućnost

Vasko Lipovac dao bi dušu Kopilici, a uz druge umjetnike Split bi mogao postati centar suvremene skulpture, smatraju povjesničari umjetnosti

bolja urbanistička budućnost

Davne 1970. bilo je definirano postavljanje modularnih skulptura Vaska Lipovca u Ulici Ruđera Boškovića, ali do postavljanja nikad nije došlo. Lipovac je napravio jednodnevnu intervenciju u Ulici Šime Ljubića. Cilj mu je bio pokazati da se jednostavnom intervencijom prostoru može dati humana nota

Po jednoj fantastičnoj i nerealiziranoj priči, Splićani bi izlazili u Kopilici iz pravog metroa. A onda, umjesto zapuštene suburbije, oko sebe bi gledali u sportske terene i zelene parkove. Fasade na kojima su replike umjetničkih djela. Skulpture u prostoru. Ajmo još jedan korak dalje prema fikciji – pogledom bi prelazili po prepoznatljivim oblicima i bojama iz kreativnog svijeta Vaska Lipovca...

Probudimo se.

S najnovijim prometnim rješenjima Oparine administracije Kopilica je dobila priliku za novu povezanost s gradom, priliku da zbilja postane i njegov relevantan dio, iako nekako predosjećamo da će već nakon turističke sezone ona netragom nestati. Ipak, postoje i ideje i kreativni ljudi koji ovaj kvart vide drugačije.

Nedavno je taj udaljeni dio grada bio podlogom za urbanističko promišljanje četveročlane radne skupine s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani pod mentorstvom profesora Tadeja Glažara.

Osim urbanističke transformacije i poboljšanja komunikacije, radna je skupina u vizual toga eksperimentalnog projekta uključila radove Vaska Lipovca: njegove skulpture ili oblike na dječjim igralištima, dizajn "urbanog dress codea" presvlačenjem neatraktivnih fasada, aplikacije Vaskovih djela na prijevoznim sredstvima... poput kakvog trademarka kojim bi se predstavila Kopilica i općenito grad Split.

Zašto? – pitat ćete.

Zato što je Vasko bio vezan uz Kopilicu – uz pogone DES-a nalazi se kuća gdje je umjetnik s obitelji živio i radio – te, što je važnije, zato što ga u Splitu nema.

Zbilja, zašto u gradu u kojem su ga ljudi ništa manje nego obožavali i gdje postoji opći konsenzus o ljubavi prema njegovim djelima ipak nema njegovih radova? Ili da podsjetimo koliku je kalvariju prošlo famozno Plavo stablo prije nego što je niknulo na križanju kod Mažuranićeva šetališta, gdje mu hodočaste mladi nakon noćnih izlazaka.

Ta je tema okupirala četiri splitska povjesničara umjetnosti, uključena u nedavno održanu radionicu "Misliti skulpturu" u projektu Hrvatske zaklade za znanost, pod vodstvom dr. Dalibora Prančevića i Barbare Vujanović, koji su kritički sagledali pojavu djela Vaska Lipovca u javnom prostoru grada Splita.

– Činjenica da je Plavom stablu trebalo tri godine da pronađe novi dom govori o gubitku statusa javne skulpture i nedostatku kulturne svijesti unutar Splita, a posebice o niskom kotiranju umjetnosti i kulture u očima gradskih službi – tvrdi Dora Derado.

– Međutim, privatne reakcije građana progovaraju o dubini veze između Splićana i Vaska. Tako se Mario Lipovac sjeća djevojčice koja je plakala pred ateljeom da joj nedostaje Plavo stablo, a sudeći po vrsti i broju reakcija na Facebookovoj stranici Vaska Lipovca, točnije na objave vezane uz uklanjanje Stabla i kasnije na njegovo privremeno smještanje u Zagreb u povodu retrospektive, plač djevojčice odjekivao je diljem grada. Neki su komentirali da se stablo jednostavno mora vratiti u Split i bili su razočarani što Split tek tako "pušta" svoje umjetnike. Bilo je tu razočaranosti, ljutnje, izbezumljenosti i žaljenja jer u Splitu nema mjesta za Vaska. Čovjek se ipak zapita je li bila potrebna trogodišnja drama za postavljanje jedne skulpture koja ne nosi breme političkih i ideoloških konotacija i ne opterećuje prolaznike memorijama prošlih ratnih stanja, teških vremena i političkih figura kakvima se mahom u posljednje vrijeme i podižu spomenici u državi, pa i u Splitu. Plavo stablo rijedak je primjer nekontroverzne skulpture koja je podignuta iz čiste humanosti, kakva prožima cjelokupni opus Vaska Lipovca – smatra ova povjesničarka umjetnosti.

– Ako se izuzme tradicija podizanja spomenika, u Splitu preostaje tek nekoliko primjera javne plastike koja nije komemorativnoga karaktera. Iz dosadašnjih iskustava proizlazi činjenica da će kip lišen ideološkog predznaka svoje mjesto teško pronaći u javnom prostoru grada. Pa ipak, zaslugom individualnih napora, ponekad iz galerijskog prostora na ulicu uspijevaju izići i apolitičke, "bezopasne" skulpture poput "Biciklista", koji su tek nekoliko puta sudjelovali u "utrkama" na Zapadnoj obali ili na ulici uz umjetnikov atelje, a njihov je potencijal za ostanak u javnoj sferi neupitan – veli povjesničarka umjetnosti Mirela Plenković.

Povjesničarka umjetnosti Petra Dajak podsjeća kako je neposredan dodir s prolaznicima i promatračima uvijek bio dijelom njegova umjetničkog svjetonazora, pa je još u PUP-u Smrdečac davne 1970. godine bilo definirano postavljanje modularnih skulptura Vaska Lipovca u Ulici Ruđera Boškovića. Do postavljanja skulptura u toj ulici nikada nije došlo, no Lipovac je napravio jednodnevnu intervenciju u drugom dijelu Splita 3, u Ulici Šime Ljubića. Cilj mu je bio pokazati da se jednostavnom intervencijom prostoru može dati humana nota. Skulpture su postavljene, fotografirane i potom uklonjene. Svojim likovnim izrazom skulpture su upućivale na suvremeno doba i suvremeni način života, međutim, one jednako tako mogu izgledati i danas – uvjerena je ova povjesničarka.

Ali bi danas, u vrijeme kad je Split doživio preobrazbu iz prometnog u turistički centar srednje Dalmacije, to imalo karakteristike pametnog promišljanja budućnosti grada – smatra njezin kolega Božo Kesić.
Naime, više-manje sve kreativne ideje i ulaganja u Splitu usmjerene su prema toj djelatnosti, a veliki utjecaj nove "industrije" izravno ili neizravno uvjetuje profile budućih poslova i usmjerava interes već postojećih zanimanja prema svojim potrebama. Mnogi smatraju kako će Split, ako želi održati trenutačni imidž, morati razmisliti o svojoj budućnosti, o tome kako i u što sljedeće ulagati. U jednom od scenarija bi se "fenomen Lipovac" mogao pokazati ključnim.

– Krajem sedamdesetih godina u njemačkom gradu Münsteru prvi put je ostvarena izložba na otvorenom nazvana "Skulptur Projekte Münster". Tako od 1977. do danas, svakih deset godina, u tom gradu gostuju eminentni međunarodni umjetnici čije skulpture privremeno postaju dio javnog prostora, a nekoliko skulptura otkupom postaje gradskim vlasništvom. Takva praksa s vremenom je dovela do toga da Münster postane najpoznatije odredište koje neprestano privlači posjetitelje po polako rastućem gigantskom parku skulptura. Na početku su građani Münstera bili protiv ideje i takvog projekta u svojem gradu, no to se ubrzo promijenilo, i zbog blagotvornog djelovanja tog projekta na popularnost grada i njegov budžet. Poslije je takav projekt i drugdje bio emuliran na različite načine, pa tako i u Hrvatskoj, a svakako treba izdvojiti Zagrebački salon i zagrebačku Aleju skulptura, danas prepoznatljiv i atraktivan gradski reper. I na münsterskom i na zagrebačkom primjeru razvidno je da je riječ o uspješnim interpolacijama javne skulpture u urbani okoliš i društveni život, a sve pod okriljem i uz financijsku podršku nadležnih gradskih institucija – kaže Kesić te zaključuje:

– Ako se vratimo obzoru Splita i Lipovca, i napustimo bilo kakve plemenite ideje o umjetnosti kao sredstvu koje bi dalo mesa kosturu godinama uhodavane ekonomske perspektive grada Splita, moguće je zamisliti Lipovčevu skulpturu kao dio projekta u splitskom javnom prostoru koji bi mogao imati ulogu alternative ili proširenja današnje gradske turističke "ponude". Uz neka već postojeća djela u javnom prostoru, Lipovac bi mogao biti lučonoša nečega u što bi se mogli uključiti i drugi splitski i relevantni međunarodni umjetnici koji bi projekt podigli na višu razinu, a Splitu posljedično podariti i svježi identitet. Možda bi se u Splitu jednom mogao zamisliti i centar za suvremenu skulpturu koji bi mogao imati svoj fundus, ali djelovati i kao depo skulptura i institucija za istraživanje suvremene skulpture. Mogućnosti su neizmjerne – optimističan je mladi povjesničar umjetnosti.
A Splićani bi takav scenarij – sto posto! – dočekali s velikom radošću.

Franceschijev povratak skulptura

Svakako bi trebalo podsjetiti na to da su se upravo zaslugom individualnog napora ravnatelja Galerije umjetnina Branka Franceschija na splitske ulice nedavno vratile skulpture napravljene još 80-ih godina: "Pusti me proć" i "Grop" Slavomira Drinkovića, "Brokva" Koste Bogdanovića i "U ime Ja" Gorkog Žuvele.

Naslovnica Kultura