Kultura Kultura

librofilija

Književni eksperiment sa sretnim ishodom

librofilija

Ovaj roman izniman je primjer krimića čiji glavni junak, karijerni policajac, nije uradio ama baš ništa da bi se razriješio zločin koji je pokrenuo čitav narativni zamašnjak

"Vlasnik sportskog MG-ja bio je krupniji gospodin izražena trbuha, odjeven u traperice i kožnu jaknu preko pletenog džempera. Očito nije još sasvim vjerovao ljetu i pazio je da ga ne bi uhvatio kakav ledeniji vjetar."

Gdje na svijetu ljudi gaje tako veliki oprez prema vremenskim prilikama, pa ljeta dočekuju ambalažirani u vunu i kožu? Naravno, samo na Islandu, odakle nam stiže roman "Zamračenje" pisca Ragnara Jónassona. Pisca? Da, kad se ne bavi odvjetništvom, sveučilišnom profesurom i prevođenjem, dotični piše. Do sada je objavio deset kriminalističkih romana koji su prevedeni na dvadesetak jezika, prodani u golemim nakladama i zakićeni nizom priznanja.

Prošloga ljeta predstavio nam se "Snježnim sljepilom" (i taj je naslov, kao i ovaj friški, s engleskoga prevela Zrinka Pavlić), prvim iz serijala o mladome policajcu Ariju Thoru. Glavnog junaka upoznali smo tek što je dobio prvo namještenje, i to u surovu provinciju, u maleni Siglufjorður na sjeveru otoka (u usporedbi s tamošnjom, reykjavička klima doima se kao, u najmanju ruku, suptropska). Do drugog "nastavka" ništa se bitno u njegovu životu nije promijenilo: mještani ga i dalje zovu Velečasni, jer znaju da je svojedobno studirao teologiju, a za bivšu curu (koja ga je ostavila nakon što joj je priznao jednokratni preljub) i dalje je mrtav.

Ragnar Jónasson vrlo dobro zna da svaki kriminalistički serijal prolazi ili pada ne na testu piščeve sposobnosti da smišlja komplicirane zaplete, gradi napetost i onda iz autorskog cilindra efektno vadi negativce kao mađioničar bijele zečeve, nego na umijeću izgradnje i vođenja paralelne radnje koja se tiče privatnih života stalnog ansambla likova. I tu mu je teško pronaći ozbiljnu falinku. Štoviše, u "Zamračenju" je uspio režirati rijedak, rekao bih i nezabilježen, eksperiment koji je, začudo, prošao u najboljem redu.

Naime, ovaj roman izniman je primjer krimića čiji glavni junak, karijerni policajac, nije uradio ama baš ništa da bi se razriješio zločin koji je pokrenuo čitav narativni zamašnjak. On je, doduše, potrošio stanovito vrijeme na manje-više rutinska saslušanja svjedoka, odnosno osumnjičenih, no sav taj trud nije materijaliziran ni otkrićem nekog korisnog traga, a kamoli tek ključnog dokaza. Misterij zločina rasplest će neki drugi likovi, jer će sirotog Arija Thora u kritičnom trenutku ljubomora napasti kao onomad Njemačka Poljsku, pa će umjesto tuđe kriminalističke drame, rješavati vlastitu erotsku.

Priča započinje pronalaskom leša muškarca, kooperanta na probijanju tunela, k tome i vrlo angažiranog mjesnog humanitarca. Bježeći od zamračenja koje je uzrokovala snažna vulkanska erupcija, ali i redakcijskih frustracija, iz Reykjavika u Siglufjorður stiže mlada, ambiciozna novinarka koja želi istražiti taj zagonetni slučaj. Dok policija i ona pokušavaju raspetljati sve konce intrige, nitko ni ne sluti da jednoj nevinoj žrtvi sat neumoljivo otkucava i da je svakom minutom bliža, čini se, neizbježnoj smrti...

Sva ta drama dogodit će se u najgorim trenucima za malešnu ekipu mjesnih policajaca. Šef stanice je deprimiran jer mu se žena iz poslovnih razloga preselila u Reykjavik, a on ne zna što bi, pošao za njom u neizvjesnost ili ostao na dobro znanom, sigurnom terenu. Ari Thora, već sam vam objasnio, muče ljubavni jadi, a treći kolega na pragu je potpunog emocionalnog sloma, jer ga mjesecima proganjaju demoni iz ne baš blistave prošlosti. Nešto drukčiji demoni polako ali sigurno sustižu i manje-više sve ostale, barem one važnije, likove priče koja je čvrsto uzglobljena u deprimirajući ambijent Islanda 2011. godine, dakle, u zemlju koja se grčevito pokušava oporaviti od ekonomskog kolapsa.

Prethodni Jónassonov roman pomalo je štreberski slijedio matricu klasičnog engleskog whodunita, začinivši je pritom prstohvatom egzotike nordijskog noira. "Zamračenje" je kudikamo osebujniji naslov koji ne mari previše za poetičke niše i žanrovske ladice, nego slobodno bordiža slijedeći živopisne, minuciozno izgrađene likove, među kojima svijećom treba tražiti čeljade bez manjih ili većih emocionalnih ožiljaka.

Ragnar Jónasson nije (niti će ikad postati) Arnaldur Indriðason (ako se mene pita, najveći suvremeni pisac krimića), ali je zato "Zamračenje" roman koji mirne duše može staviti na stol i ponuditi svome velikom zemljaku na čitanje. Kad poželite posegnuti za sljedećim nastavkom, tada znate da je neki krimić ispunio svoju svrhu. E, ovdje ćete, mogao bih se kladiti, i poželjeti i požaliti, jer se novom prijevodu iz razumljivih razloga nije pametno prebrzo nadati.

Naslovnica Kultura