Kultura Kultura

Ekraniziran život

Splitska filmašica nakon dokumentarca o životu pomoraca ima novi projekt: protagonist njenog filma je mladi Splićanin paraolimpijac; 'Snažan je, karizmatičan i jedinstven!'

Ekraniziran život

Iako se očekivao nastavak filma “Modri kavez”, hit-dokumentarca o pomorcima, radišna Splićanka, filmašica Bruna Bajić, ne miruje. Upravo snima novi film. Opet je riječ o dokumentarnom filmu “Zaustavi me ako možeš_paraDOX”, čiji je protagonist mladi splitski paraolimpijac Dino Sinovčić.

Kad je počelo snimanje, dokad će trajati i kad bismo mogli vidjeti gotov film?

– “Zaustavi me ako možeš_para/DOX” razvija se postupno. S konceptom sam počela u svibnju ove godine. Radimo na tome da prije svega bude film koji će imati odjek u ljudskim životima, a to zahtijeva vrijeme, promišljanje i smjer u kojem ćemo se kretati. Pristup diktira u kojem će se smjeru sužavati ili širiti fokus, kako će se postaviti priča i na koji način će se uspostaviti komunikacijski kanal. Glazba, priča iza priče, sve igra ulogu. Još je rano govoriti o točnom datumu kada ćemo moći gledati film, ali aktivno radimo na tome.

Kad smo prije nekoliko tjedana spominjali mogućnost intervjua, rekla si da želiš malo posložiti energiju priče, da se potpuno sjediniš s njom?

– To mi je ovdje vrlo važno jer Dina iznimno cijenim. Snažan je, karizmatičan, topao, uporan i jedinstven svojom zaslugom. Rad i trud koji je ovaj momak uložio u svoju pobjedu nad životnim okolnostima iznimno je vrijedan motivator. Želja nam je potaknuti ljude na promišljanje o trenutku u kojem su prestali razmišljati o svom životu i svojim odlukama kao “SVOJIMA”. Osim discipline koja je Dina dovela do toga da bude samostalan, perspektivan muškarac, tu je i tim ljudi koji su s njim na životnom putovanju i bit će izvrsno promatrati priču u njezinoj nutrini umjesto samo kroz medalje i postignuća.

Zašto si odlučila snimiti film o Dinu? Što te najviše kod njega inspirira(lo)?

– Život i napredak me jako inspiriraju. Posebno u vrijeme kada ljudi gube povjerenje u vlastitu vrijednost i sreću bombardirani subliminalnim porukama o savršenstvu, zamrznuti osjećajem nedostatnosti u dinamici svega što nas okružuje. Dino se ustaje u zoru, odrađuje treninge, osvaja medalje, trudi se biti bolji. Vozački ispit je položio s osamnaest godina kako bi oslobodio roditelje obaveza oko prevoženja na treninge. Rođen je s artrogripozom, što znači da noge nisu u potpunoj funkciji, ali ta okolnost ne upravlja njime, nego on preuzima dominaciju nad njom.

Ideja da se sve oko nas mora posložiti, da bismo mi učinili korak, apsurdna je i teška za onoga tko se za njom odluči voditi. Naši koraci, misli, djela, izlazak iz komfor zone, način na koji vidimo i kročimo kroz izazove početak su i kraj svih “okolnosti”. Mislim da je to ključna nit koja povezuje sve moje filmove jer se tome i sama učim. Smatram da je Dino u stanju svojom odvažnošću i introspekcijom inspirirati svijet.

Kako je Dino reagirao na to da se o njemu snima dokumentarac?

– Postoji nešto iznad nas, vjerujem, što vodi stvari u pravom smjeru, ako smo mi fokusirani na svoje zdrave razloge. Nismo se poznavali prije nego što sam krenula razmišljati o filmu, ali od prvog razgovora sam shvatila da me intuicija vodi u dobrom smjeru. Bio je vrlo otvoren i zato će i biti užitak raditi na ovom projektu. Imamo plemenit, ambiciozan i jasan cilj. Film i televizija su moćan medij. Uvjerena sam da većina dijaloga koje ljudi vode u glavama u prosječnom danu nije njihov dijalog, već javno mnijenje koje se posadi u naš kognitivni sustav i poslije je to sve što nam ostaje. Treba biti vrlo oprezan s onim što dopuštamo da uđe u našu stvarnost i kreirati svoj život, tijek misli i rafinirati svoja djela, ako se ne želimo jednog dana osvrnuti i pitati se: kako se ovo dogodilo? Dinova priča može promijeniti fokus sa sna na samosvijest. Bez upiranja prstom u ikoga, nježno i korektno, ali s puno osjećaja, baš kako volim.

Radim i imam viziju

Dino ne želi čuti za riječ “teško”, ali ni ti. Ne čekaš da ti nadležne institucije financiraju filmove, odnosno sama se snalaziš u sakupljanju novca...

– Kao prvo, uopće ne gledam na to kao “sakupljanje novca”. Radim i imam viziju. Svjesna sam da nismo u Hollywoodu i da je “bojno polje” i ekonomija iza filma specifična, ali s druge strane ne gubim entuzijazam jer dugoročno znam kojim putem želim ići. Ovaj put želim prestati sama žonglirati čitavim procesom, pa sam u pregovorima s jednom divnom producenticom i mislim da će ovaj put proces nastanka filma biti drukčiji. Uživam u tome da iz filma u film mijenjam pristup na koji će način film nastati, iz toga učim. Film o Maksimu smo radili s jako malim budžetom, “Modri kavez” je napravio uspješnu “crowdfund” kampanju i izrodio još dvije knjige, jedna za odrasle i najnoviju “Modri horizonti i njihovi čuvari” za djecu, soundtrack, sve to uz pomoć stotine sastanaka i sponzora. Taj dio procesa je dosta kompleksan i svaki put si na početku.

Ovaj put ću, nadam se, uživati u režiji više nego u samoj produkciji i ta podijeljena odgovornost za mene će isto biti velika škola i izazov. Ipak, svaki moj pokret je uvjetovao sljedeće kretanje, a ne svako sljedeće kretanje moj pokret. O tome je zapravo i u ovome filmu riječ.

Ovaj film opisuješ kao “čudesan, pun izazova, života, pozitive, poruke”. Koliko će biti sličan prethodnima, “Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica” i “Modri kavez”, koje su također krasili slični epiteti?

– Oba moja posljednja dugometražna dokumentarca na neki način slave život i talent, a to se događa i s trećim. Ono što obožavam kod dokumentarnog filma koji nije sufinanciran od institucija koje uvjetuju formu i sadržaj jest baš ta činjenica da on u sebi ima snažno autorstvo i prostor za prenošenje misli, osjećaja i vizije. Sve to što je nabrojeno opisuje ono što ja osjećam kada razmišljam o životu i snazi koja je potrebna da živite najbolju verziju sebe, umjesto tuđih očekivanja.

Osim Slobodana Glavčića, koji je Dinov trener, tu su mentalni treneri i psiholozi Ana i Igor Čerenšek, zaslužni za neurolingvističko programiranje i cilj mi je kroz film suptilno osvijestiti kroz Dina koliko smo snažni u zajedništvu i što sinergija može učiniti sa životom jednog čovjeka i svih ostalih koji ga okružuju. Nazvali mi to “efekt leptira” ili kauzalitet, svijet ima jednu veliku nevidljivu dimenziju za koju izmanipulirano postajemo slijepi. Zavaditi i vladati je najlakše. Uskladiti i biti, to je već malo teže, ali jedino u što vjerujem.

Hoće li i ovaj film dati mnogima materijala za razmišljanje?

– Vjerujem da hoće. Kada radim neki film, volim provoditi vrijeme uz ljude i teme od kojih i sama rastem. Uvijek se sjetim jedne iznimne izreke i ona mi je stvarno zvijezda vodilja. Kaže se da postoje tri vrste ljudi u dijalogu, ali i u našem unutarnjem monologu: oni koji pričaju o drugim ljudima, oni koji pričaju o aktualnim situacijama (poput politike) i ljudi koji pričaju o idejama i mogućnostima (stvaraju). Važnije mi je od toga da ljude potakne na razmišljanje, moja želja da ih potakne na osjećanje.

Osjećanje je dublje, dugotrajnije, radikalnije, ono pokreće i nadam se da će se takav odnos između ljudi i filma dogoditi. Znam da ću ja dati sve od sebe.

Reklo bi se da te posebno inspiriraju priče i ljudi koji prolaze put od trnja do zvijezda i nemaju se običaj predavati. Koliko Brune ima u Bruninim filmovima?

– Bilo bi mi nezamislivo provesti godinu, dvije, tri dana u projektu a da ga ne osjećam i ne poštujem temu kojoj se posvetim. Jasno je da ima hrpa aktualnosti na koje se lako zaletjeti kao bik na pokret, ali ja tako ne funkcioniram. Mislim da postoji prostor za priče koje su inspirativne, koje nude drugi pogled na svijet. Nadam se da će uvijek ostati taj entuzijazam u meni.

Svaki put kada u nekoga ili nešto uperimo prst, oduzimamo sebi dio vlastite moći. Svaki dio tijela, pa tako i svijesti, ako se ne koristi, neizbježno mu se umanjuje funkcija i odumire. Bilo koji sportaš koji je jak i razgiban, može dobiti upalu mišića nakon vježbi iz neke discipline koja koristi drugu mišićnu skupinu. Tako je i sa svjesnosti, mislima, odgovornosti. Sve su to discipline koje steknemo, stječemo, izgradimo ili izgubimo. Bilo bi lijepo da se počne malo razmišljati o tome. Kakav bi ovo svijet bio (smijeh).

Knjiga i more, omiljeni duet

Koliko stigneš uhvatiti vremena za sebe od posla?

– Kad radiš ono što voliš, nemaš osjećaj “rada”, već osobnog razvoja, i uživam u tome čak i kad ne uživam, jer u glavi imam neku širu sliku. Uživam u samoći i stvaranju, a istodobno uživam u odnosima i ljudima koje volim, partneru, knjigama. Znam gdje mogu bolje, pa se dosta fokusiram i na to. Preporučujem svima Duolingo, učim jezike kroz tu superaplikaciju, tako da umjesto vijesti, nerviranja u prometu radi gužvi i slično odabirem uvijek to vrijeme provesti u svom svijetu.

Što te najviše opušta osim gledanja filmova, tj. kako puniš baterije? Putovanja, priroda i more?

– Točno to nabrojeno. Putovanja su čudo, priroda – uvijek i zauvijek, a more je moja prva ljubav. Moj najdraži punjač uz more su knjige. Knjige i još knjiga (smijeh). Moram priznati čak prije filma, jer s knjigom mogu i u prirodu i na more i na putovanje. Knjiga i more. To mi je omiljeni duet, uz druženje s dragim ljudima.

Za kraj, u kojoj je fazi najavljeni “Modri kavez 2”? Hoće li to biti jedan od onih nastavaka koji su bolji od originala?

– Previše sam zavoljela “Modri kavez” i teško mi je bilo dodati još nešto na tu količinu truda, rada i energije koja se nalazi u prvom dijelu, iako koncept postoji za drugi dio. Uz mali odmak, vjerujem da ću se vratiti nastavku filma, kada za to bude vrijeme.

 

Festival koji se mora doživjeti
Netom prije početka snimanja ovog filma bila si bila u Puli, na International Sound & Film Music Festivalu, festivalu filmske glazbe, u čijoj se organizaciji nalaziš...

– To je festival koji se mora doživjeti. Ozren K. Glaser, glazbenik s kojim blisko surađujem, autor je tog festivala. Svake godine Pulu dijelimo s oskarovcima, nagrađivanim skladateljima filmske glazbe, čudesnim ljudima. Ove godine opet je s nama bio čuveni Stephen Warbeck, dobitnik Oscara za glazbu za film "Shakespeare In Love", koji je dijelio s nama svoja iskustva, Eddy Joseph, ma nema smisla nabrajati jednog po jednog. Nema njihova ljudskost veze s nagradama. Što je čovjek u većoj ravnoteži sam sa svojim talentom, zna da su to samo "check point" točke, a ne vrh života. Predivan festival.

 

Naslovnica Kultura