Kultura Kultura

desetljeća s mani

Ivica Buljan u pismu Mani Gotovac prisjetio se druženja u Fife s Lepom, kako je rješavala ljubavne probleme TBF-ovaca, kako su do kasno u noć čekali prvu 'Slobodnu'...

desetljeća s mani

Draga Mani,

znam da ne smijem pisati nekrolog. Pismo, eejjj Ivice pismo, tako biste vi rekli. Ovdje u Ljubljani je kiša, nadire sa svih strana, slijeva se s Triglava, putuje iz Portoroža i čini kovitlace tople magle. Volio bih da smo u Splitu, tamo kiša stvara mirise, skače u more, plače i smije se.

U poplavi fotografija i sjećanja koja izlaze svake minute, uz vaše ime na Facebooku još uvijek je upaljeno zeleno svjetlo i pokazuje se torta. Kako da vas razveselim za rođendan? Nekad sam to odlično znao. Išli smo u konobu "Varoš" na ručak, nekad i u nepoznati restorančić kraj pazara na Sućidru kojem se ne sjećam imena. Ili ste vi kuhali.

Evo ovdje u Sloveniji opet pripremam Pasolinija. Kabaret, pisan za Lauru Betti koju smo nekad davno zajedno obišli u Rimu. A vi ste je upoznali još kad je snimala"Vizi privati, pubbliche virtù” sa Miklósem Jancsóm. Seneka je bio scenograf. U ovom Pasoliniju je ona vaša pjesma "Ma l'amore no" u kojoj Alida Valli svako malo uzvikne ono vaše omiljeno "Ajme".

Gdje i kako smo se mi upoznali? Sredinom osamdesetih valjda. Premijere, razgovori, vaša radio emisija gdje ste me pozvali da govorim kritike. Pa onda "Prolog". Dogovarali smo tekstove u vašem, meni najljepšem potkrovlju na svijetu, u Medulićevoj.

Mrgud Seneka pijuckao je svoj viski u fotelji, ili još češće radio u ateljeu, a mi smo komentirali Geneta. I Barthesa. Nije bilo nijednog razgovora bez Barthesovih "Fragmenata ljubavnog diskursa". A nakon toga vaše raskošne večere i vino.

Pa kad ste došli u ITD. Od uređivanje dvorana, famoznog Yoricka, obilazaka ruševnog Francuskog paviljona, podruma ispod scene. Čega je sve tamo bilo Isukrste, rekao bi vaš Arsen. Od "Budi se lijepa", "Mrtve svadbe", "Kabareta Begović", "Gorkog, gorkog mjeseca", "Fedre", "Pilada".

A kako smo tek smišljali "Fedru". One moje gorke suze kad ste rekli da nemamo novaca za tako veliku predstavu s Letom 3. Pa ste ih stvorili. Ne novce, nego su Letovci spavali na sceni, a Ivana Popović je preko madraca navukla baldahine. Pa kako smo ispod praktikabala izvlačili režisera u napadu očaja. Ridao je kao malo dijete.

Kako smo namamili Dunju Vejzović da glumi u "Piladu". Pa naše turneje po Španjolskoj, Venezueli. Ili kad vas je jedan mladić snubio u ulici Saint Denis u Parizu. Ili kad ste se s torbom prepunom bolivara za dnevnice cijeloj ekipi, hrabro, neupadljiva kakva jeste, u žarkoj crvenoj haljini, hrabro vozili u metrou u Caracasu. I kako smo došli u Split.

Prvo pojavljivanje na Splitskom ljetu. Gledaju nas, neki se boje nas, a nekih mi. Jer smo kao moderni, ludi, jer kao hoćemo uništiti kazalište. A što ste vi sve učinili za teatar. Vila Dalmacija postala je druga kuća mnogim umjetnicima i samotnjacima. Znali ste da teatar nije samo žuta zgrada, već i sobe u kojima mi živimo. Tamo se snovalo, čitalo, ljubilo, glumilo. Teatar u gradu, Grad u teatru.

Krenuli smo najprije od Lorcine "Jerme" i Ivančevog "Don Juana", ali ih nikad nismo postavili. Zamijenili su ih "Buzdo" i Filipova "Cigla". Ta promjena pokazala mi je kako u umjetnosti treba zaskočiti trenutak i znati odustati od planova koliko god bili obavezujući. "Cigla" u hotelu "Ambasador" i vaš veliki prvi matun-mobitel koji je zazvonio na premijeri i trebalo nam je pet minuta da ga uspijemo ugasiti.

A gdje smo sve bili s "Ciglom". Bruxelles, Bonn, pa onaj let do Nice na kojeg nisu primili naše razdragane glumce. Pa tulum u Talogu nakon Janežičevog "Cyrana de Bergeraca". Kako smo samo s Anurovom radili te naše "Glembajeve". I kakav smo samo skandal priredili s Pesentijevih "Šest lica traži autora". Dio publike bijesno je izlazio lupajući vratima, a oduševljeni su dugo skandirali.

Pa ono gostovanje s "Baš betonom" na Bijenalu Mediterana u Torinu gdje ste bili selektorica, kad su TBF-ovci aktivirali protupožarni aparat, a cijelu dvoranu ispunio prah. Ili kad ste rješavali njihove ljubavne probleme. Kad su nas razjareni branitelji htjeli protjerati zbog "Krovne udruge".

A "Olovni vojnik" uz stihove Srečka Kosovela "Volim svoju bol" koje zadnji put govori naša Zdravka Krstulović. Ili sve večeri s Borisom Dvornikom iz kojih je nastala Serafina Splićanka. Pa je trebalo nastati novo Malo misto, ali smo se svi posvađali, pa opet mirili.

Pa naša Lepa u Fife i Štambuk koji nas besmrtno zabavlja svojim pariškim kozerijama? I Tolja s kojim se prepiremo, a u kasnu noć čekamo prvu "Slobodnu" s njegovom kritikom u trafici kod Prime. S kojim žarom smo radili ono naše prvo pravo Splitsko ljeto s plesačima iz Mongolije, i TBF-om na Bedemu. Diglo je na noge i samog preuzvišenog nadbiskupa.

Ili kad ste predložili da prvi put igramo Seneku na hrvatskom. Ono uzbuđenje kad je Ladan donio prijevod s Jokastinim stihovima "Dušo moja zašto se snebivaš?". Jokasta, otriježnjena spoznajom da spava sa sinom, želi se odmah ubiti mačem. Zašto ne kao Sofoklova, iz dubokih moralnih razloga. Zašto je Senekina junakinja monstrum koji se ubija jer zna da više neće biti s ljubavnikom?

Heejjj Mani, tko sve nije dolazio kod nas? Jack Lang kojemu smo tumačili kakav je ovo grad, cijela trupa Stanislasa Nordeya, pa naš Paolo Magelli. Nisu tu bili samo umjetnici, znao je doći i Mile Kauboj. E njega ćete vjerojatno vidjeti među prvima, tamo na onom svitu. I kako smo otišli iz Splita, s malo gorčine, ali brzo u Rijeci radili "Jazz", pa ljuvani "Marš".

Ili kako ste se kao lavica borili protiv onog župana u Dubrovniku koji je htio zabraniti Houellebecqa. Mani, sad bih da mi dopuštate, citirao onaj lijepi dio iz "Hadrijanovih memoara" kad umire car pa gleda divne obale zadnji put. Vi biste rekli "Ivice, nemojte me zaj…". Uvijek prije Duras, nego Yourcenar. O ljubavi Ivice, o ljubavi. A ja vas volim.

 

Naslovnica Kultura