Kultura Kultura

SPLIĆANIN U KOLIJEVCI SVIJETA

Davor Vuković otputovao je u Iran i istočnu Tursku i doživio samo dobre stvari, ugodne susrete, gostoprimstvo i fascinantnu ljepotu, a dojmove i fotografije podijelio je na putopisnoj tribini GKMM-a i sa čiteteljima Slobodne Dalmacije

SPLIĆANIN U KOLIJEVCI SVIJETA

Ovoga ljeta je Davor Vuković krenuo u ishodište civilizacije, u doline velikih rijeka gdje su, kako nas uče povijesni udžbenici, ljudi počeli s obrađivanjem zemlje, razvili sustav navodnjavanja i podigli prve gradove.

Davor, pravnik, zaposlen u splitskom HNK kao voditelj odnosa s javnošću, običava već godinama, kada završi Splitsko ljeto, krenuti na kakvo zanimljivo putovanje. Posjetio je više puta Indiju, Južnu Ameriku i druge zemlje, i do sada se na svom Facebook profilu s tih putovanja javljao fotografijama i kraćim bilješkama - da znamo gdje je i kako mu je.

Ove je godine, međutim, s puta u istočnu Tursku i Iran pisao više i češće i taj putopis u nastavcima na njegovu je profilu pratio velik broj Splićana i njegovih prijatelja iz drugih gradova. Mnogi su jutro započinjali upravo uz kavu i njegove priče, a pravo mnoštvo okupilo se i prošloga četvrtka u Gradskoj knjižici Marka Marulića kako bi na putopisnoj tribini “Tamo, tamo da putujem” uživo čuli što je sve doživio u mjesec dana po dalekim gradovima čija se imena teško pamte i u koje turisti rijetko zalaze.

A doživio je - samo dobre stvari, samo ugodne susrete, osjećaj sigurnosti, gostoprimstvo i fascinantnu ljepotu koju su ostavile drevne civilizacije. Kada nam je rekao, prije nekoliko mjeseci, da će u Iran, većina nas neupućenih, koji smo stvorili nekakvu maglovitu i nejasnu sliku o toj zemlji temeljem onoga što vidimo na televiziji, malo se i pobojala za Davora. Kud će tamo sam, jezik ne zna, zakoni su im okrutni; iz običnog neznanja ili nespretnosti može upasti u nevolju.

A tamo - jedina neugodnost koju je doživio bio je nekakav manji nesporazum oko rezervacije sobe, u Turskoj. Svih trideset dana puta pratili su ga ljubaznost, osmijesi i gostoljubivost. O tome je najčešće i pisao, o spremnosti lokalnog stanovništva da ostavi svoj posao, pritekne u pomoć, ponudi prjevoz, pozove na ručak u svoju kuću.

- Nitko se tako ne ponaša jer očekuje nešto zauzvrat, ne daj Bože kakvu novčanu naknadu. Jako bi ih to uvrijedilo. Ljudi koje sam susretao veoma su ponosni, a ujedno, gost im je svetinja i radost - kaže Vuković.

Dok smo pratili njegove doživljaje, uzela sam u ruke, po ko zna koji put, priče 1001 noći. Mnoge od njih započinju tako da umoran putnik sjedne u hlad, na klupu pred nečijom kućom, iznutra ga pozovu da uđe, pa se za stolom raspredaju pripovijesti. Sindbad nosač tako je ušao u kuću Sindbada moreplovca i slušao priče o njegovim putovanjima. U jednoj priči sluge pred kućnom kapijom svakoga dana čekaju tko će naići da ga pozovu unutra jer domaćin nikada ne jede sam. U trećoj, potpunom neznancu, a zapravo prerušenom kalifu Harunu al-Rašidu, odmah nude piće od vrbina cvijeća sa šećerom i snijegom, što je u tim vrućim krajevima rijetko i skupo, ali je čast i domaćinu i gostu.

Davor je iskusan putnik koji se temeljito pripremi prije nego krene put svojih precizno određenih ciljeva, informira se o zemlji i običajima, povijesti i književnosti, komunicira s onima koji su već bili ondje kamo je naumio poći.

Kolega iz teatra, Jasen Boko, kazao mu je kako zapravo putuje u potpuno siguran kraj, gdje je stopa kriminaliteta zanemariva i gdje nema šanse da se izgubiš, ostaneš gladan ili zanoćiš na ulici - uvijek će ti netko priskočiti u pomoć. A Davor se uz to svogdje u svijetu pridržava jednostavnog pravila - poštuje lokalne običaje.

Krenuo je iz Turske, no na priči o Istanbulu nije se previše zadržavao. Istanbul je ipak relativno blizu, mnogi su ga posjetili, ali nije odolio da ne zabilježi svoja razmišljanja o mačkama koje obožava, pa i sam dijeli svoj dom u Splitu s tri krasna macana.

- Imam ja tu neku svoju teoriju kako se kvaliteta grada, ljudi i života u njemu vrlo jednostavno može dijagnosticirati po izgledu i ponašanju njegovih uličnih mačaka.

Nigdje nisam vidio mačke tako pažene, mažene i štovane kao u Istanbulu. Tu su one sultanije, potpuno svjesne da zaslužuju carski tretman koji imaju. Mesari, odnosno kasapi, redovito ih hrane, osoblje pet shopa je penjalicu/kućicu postavilo na ulicu pred dućan pa se unutra uselio crni mališa, mačja hrana uvijek je tu negdje. U dućane ulaze potpuno lišene straha jer očito se već generacijama - mačjim i ljudskim - nije dogodilo da im neko kaže “šic!”, zabilježio je na početku puta.

Dalje, “dublje” u Turskoj je Göbekli tepe, kažu, najznačajnije arheološko otkriće 21. stoljeća. Lokalitet je otkriven šezdesetih godina, ali se pogrešno mislilo da je u pitanju srednjovjekovno groblje. Međutim, osamdesetih, djed Davorova poznanika Mehmeta je obrađujući polje našao mušku figuru plodnosti i dao je Arheološkome muzeju u Urfi. To je bio signal za nova istraživanja.

- Ozbiljna su iskapanja počela 1995., a zapanjujući zaključci datiraju ipak u naše stoljeće. Zapanjujući da ti se u glavi zavrti. Elem, ti krugovi u zemlji, u kojima su, po istom obrascu, uspravljeni višetonski kameni monoliti, izgrađeni su prije 12.000 godina. Nekih 8000 prije Stonehengea i 7000 prije egipatskih piramida! Korišteni su, ne za stanovanje, nego za kultne potrebe, a to znači da je Göbekli tepe najstariji poznati hram na svijetu. Nalazi georadara ukazuju na to da je ovo što je dosad otkopano tek nekih pet posto cijelog lokaliteta. A samo to je, malo je reći, impresivno - bilježio je dalje putnik, a potom opisao Urfu.

- Urfa, kako svi tu grad zovu, premda su vlasti negdje u prošlom stoljeću službenom imenu dodale prefiks şanli - slavna, ali ljudi i dalje koriste staro ime, grad je na čiju se povijesnu važnost i težinu legendi koje u njemu i o njemu žive gotovo nemoguće pripremiti.

Baš usred “plodnog polumjeseca”, Mezopotamije - onog famoznog međurječja između Eufrata i Tigrisa o kojem su nam tupili u školi kao kolijevci civilizacije, ta antička Edessa ima sve. Od toga da je, po vjerovanju, u taj kraj došao Adam, prvi od proroka islama, po izgonu iz Raja i počeo sa sadnjom pšenice. Potom legenda o kralju Akbaru, suvremeniku i štovatelju Isusovom kojemu je on, da bi ga izliječio od gube, poslao tkaninu sa čudesno utisnutim svojim likom, a navodno je to ono što danas nazivamo Torinskim platnom, bilježio je Davor, a usput je na Jobovu izvoru, onako, bez velikih očekivanja, zalio vodom virusnu bradavicu pod nožnim palcem koju su mu uklanjali više puta i uvijek se vraćala.

Vjerovali ili ne, nema je više.

Iran ga je potom malo izmučio zbog valute - sve neki milijuni i nule koje zapravo nemaju veliku vrijednost, ali je silna gnjavaža sve to preračunavati. Na kraju je putnik, pri kupnji, naprosto pružao prodavačima novčanik da se sami posluže - i nitko ga nije zakinuo ni za jedan rial.

U Iranu je Davor proputovao kroz mnoge gradove u malo dana; riječju i slikom bilježio je susrete i ljepote. Na jednom mjestu zapitao je za put u pekarnici; čovjek koji je radio i pekao čitavu noć, uzeo ga je na svoj motor i odveo na odredište. Drugi pak, izlazeći iz pekarnice, odmah ga je ponudio toplim kruhom, a u nekoj bogomolji kamo je nabasao i gdje nitko nije znao ni riječi engleskog, “na mote” su ga zvali na ručak.

Potom, upoznao je Setare, studenticu čije ime znači zvijezda i koja mu je, sa svojim momkom, posvetila čitav dan. Proveli su ga po svim znamenitostima i preporučili svojim prijateljima na idućoj destinaciji koji su isto postupili.

Vuković rijetko piše i govori o novcu - stotinu drugih stvari je interesantnije, ali spomenuo je ova dva-tri podatka: taksi je jeftiniji od naših autobusa: 12 litara benzina košta 1 euro, plin je dvostruko jeftiniji. Teškom je mukom nagovorio Setare i njezina dragog da na kraju dana on plati večeru u najskupljem i najotmjenijem restoranu u zemlji. Za njih troje - to je koštalo dvadesetak eura.

Na putovanju starom Perzijom, kao u 1001 noći, nizale su se slike nestvarno lijepih džamija, bazara krcatih poput Ali-Babine špilje, plavih pločica i ćilima, vitraža, vrtova i fontana, krilatih lavova i bikova.

Među njima zapazio je Davor jedan zgodan detalj u gradu Yazdu, svojevrsnu inačicu naše kalete sv. Ivana, odnosno uličice koju u Splitu zovemo i “Pusti me proć”.

U tom pustinjskom iranskom gradu uličicu zovu Ašti konan - ljutnja i pomirenje. Malena je i uska, jedna od mnogih između visokih zemljanih zidova koji tvore gotovo organski raster najstarijega iranskoga grada, koji je približno tako izgledao i puno prije nego ga je vidio Marko Polo kad ga je s udivljenjem opisivao.

Mnogi posvađeni, koji su se tu susreli, nisu mogli proći jedan pokraj drugog bez riječi - pa bi se često i pomirili.

Davor Vuković pri kraju puta noćio je u pustinjskoj oazi. U zoru je pijesak bio pun tragova životinja koje su noću tuda njuškale, od pustinjskih lisica do miševa i mravi koji također ostavljaju tragove.

U oazi je konačište gdje se okupljaju mlađi ljudi i čitave obitelji, priređuju se i rave-partiji, pije se alkohol. To lice Irana je drugačije od onog čistog, osunčanog, punog vrtova, koji slavi drevne pjesnike. Mnogi mladi siti su rigidnih zakona, pokrivanja žena, zabrane alkohola. Opuštaju se, a neki od njih planiraju i put na zapad.

- Svjestan sam, koliko god me put oduševio, da kao turist idealiziram ovu zemlju. Ona ima i svoju tamnu stranu, zbaciti maramu i nositi prekratke hlače iz kojih vire gležnjevi vrlo je hrabro. Nositi bocu vina u ruci je kažnjivo, a kamoli piti. Muškarac i žena, ako nisu u braku, ne smiju se držati za ruke, još manje hodati “šotobraco”. No, mladi propituju granice, a uz to, vrlo otvoreno govore o onome što im smeta. Međutim, široki, topli osmijesi i otvorena srca - to će zauvijek biti moj Iran - zaključit će Davor. 

Naslovnica Kultura