Kultura Kultura

izdavači, gdje ste?

Mira Petrović, mlada splitska spisateljica, još nema knjigu, ali ima tri vrijedne književne nagrade i tvrdi da će masovni turizam dokrajčiti grad u kojem živi, ali kao da nije

 izdavači, gdje ste?

Mislim da grad
jako propada, u svakom smislu. Masovni turizam će nas dokrajčiti. U Italiji se uvijek gleda kako je njihovim ljudima, a turistima sve masno naplate

Mlada splitska autorica čije vrijeme tek dolazi, Mira Petrović, nedavno je dobila zagrebačku nagradu “Sedmica i Kritična masa 2019.”.

U žiriju četvrtog natječaja bili su Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš, koji su za njezine priče kazali da “tematiziraju ekscesno ponašanje mladih likova u prepoznatljivom mediteranskom miljeu”.

Također, za priče pod naslovom ‘’Bye bye baby bye’’ i ‘’Zana’’ ocijenili su da su “u dobrom dijelu i psihološke studije rubnog ponašanja unutar socijalnog konteksta koji ne nudi uvjerljive orijentire – posebno mladenačkih miljea u kojima nastaju, naoko nagli, procijepi prema devijantnom”.

Tridesetogodišnja Mira Petrović profesorica je engleskog i talijanskog i radi u školi stranih jezika. Predaje engleski jezik, iako, veli, više voli talijanski, no za taj razred nema dovoljno zainteresiranih. Prije nego što smo s njom porazgovarali, imala je književni nastup na tribini “Rani radovi” pisca Roberta Perišića u zagrebačkoj “Močvari”. Ovo joj nije prva nagrada, u Crnoj Gori dobila je “Vranac”, a u Srbiji “Ulaznicu”.

– Natječaji su jedine dobre prilike koje mladi pisci imaju za objavljivanje – kaže Mira. – Teško je doprijeti do izdavača, evo ja još nisam, iako mi je Perišić, koji je i pokrenuo “Kritičnu masu”, rekao da sada nakon što sam dobila ovu nagradu “možda neki izdavač sazna”. Ali mislim da su oni dosta oprezni i da je danas jako teško objaviti. Dobila sam te velike nagrade, ta prva u Crnoj Gori bila je za pisce iz cijele regije, u žiriju su bili jako poznati ljudi koje stvarno poštujem, i kad sam išla po nagradu, bila sam baš nervozna. “Kritičnu masu” stvarno pratim, volim stvari koje objavljuju na webu. Nagrada mi znači, jer mi govori da je to što radim dobro.

Što imate spremno za izdavača? Kratke priče, poeziju?

– Ne bih kratke priče, njih kad napišem ostavim zauvijek, ne želim s njima više imat posla. Ne bi mi se dalo ponovno ih čitati. Iako imam novu zbirku priča, sve one gravitiraju oko moga psa, ne znam tko bi ih čitao. Ali imam roman koji bih voljela objaviti. Imam čak tri romana prije njega, koja ne bih nikome pokazala. Ali mislim da je ovaj u redu, “Divljakuša”. Glavni je lik student, majka mu je iz Splita, tata Talijan. Oko glavnog lika ima jako puno priča, posebno ženskih, a preko njih on spoznaje sebe. Tu su i dva neobična ženska lika. Jedna mi je urednica rekla da “tu nema poštene žene”, no ja ni ne mislim da je treba biti u romanu. Mislim da su mi likovi dobri.

Gdje nalazite motiv za pisanje, što vas pokreće?

– U drugim ljudima, u pričama koje čujem. Moje priče nisu nikad potpuna izmišljotina, one krenu od nečega što se stvarno dogodilo. Priča “Zana”, na primjer: učenici su mi ispričali o situaciji kad je onaj momak nožem probo drugoga kod gradilišta hotela “Marjan”, a onda mi je sestrin zaručnik pričao o migrantima s kojima je radio u Zagrebu... Spojim priče iz tuđeg života, iz novina, one me nađu. Nikad nisam sjela i rekla “evo, idem ja sada nešto napisat”, nego ako me nešto dovoljno muči, onda napišem. Ali treba me proganjati da bih sjela. Pišem od 18. godine, tada sam napisala prvi roman. Koji je glupost, ali mi je bila potreba. I nikad ništa nisam napisala da bih objavila.

Split je kulisa za vaše priče. Kako ga doživljavate?

– Kao da sam se odvojila od njega, tu sam, a kao da nisam. Mislim da grad jako propada, u svakom smislu. Samo to što je sve šporko užasno je iritantno. To je već jedan pokazatelj da se o gradu ne brine. Ovaj masovni turizam na koncu će nas dokrajčiti. Znam da dosta ljudi od toga živi, ali ovako se neće održati. Turizam se mora prilagoditi lokalnom stanovništvu, i ako su lokalci zadovoljni, bit će i drugi. U Italiji se uvijek gleda kako je njihovim ljudima, a turistima sve masno naplate.

Koliko je Split poticajan za pisca?

– Sve su moje priče malo mračne, ne znam zašto. Rekla sam da ću prestati, jer me nitko ne doživljava kao mračnu osobu. Mislim da je to baš zato što ja to izbacim na papiru, pa mogu bit “pri sebi” u životu. Split mi nije poticajan, jer za pisanje treba živjeti i jako puno toga doživjeti, a ovdje se malo toga događa. Mislim da grad ne nudi kvalitetne sadržaje, i to je veliki problem, jer kultura je ono što drži ljude iznad vode. Svi ćemo postati zatupljeni.

Paralela sa Zagrebom?

– Nisam puno u Zagrebu i nije da ga volim. Ako ćemo se držati književnosti, oni tih događaja imaju koliko god želite, recimo, i uvijek su posjećeni. U Splitu dođu ljudi koje već znate, nikad neki sa strane. Jako se teško probijaju u te zatvorene krugove. Ali mislim da se za Split isplati boriti, tu su kvalitetni ljudi, samo su se malo pogubili.

Postoje li generacijske teme kod mladih pisaca?

– Recimo da su to često pitanja identiteta, mladi ljudi generalno se ne pronalaze, ne znaju što će sa sobom. Mislim da postoji jedan motiv izgubljenosti kod svih. I dosta samoće. Ima tu i poslijeratnih tema, kao kod Luize Bouharaoue. Mislim da mladi zanimljivo pišu.

Vaši su likovi neurotični, promiskuitetni, agresivni, opori... Što ih muči?

– Svašta. Važno je reći da ja nikoga od njih ne štedim i nikoga ne ublažavam. Možda da razmišljam da mi mama to čita, ne bih tako napisala. Nemam u glavi kako će netko reagirati. Mislim da moje priče nisu za svakoga i da mogu uznemiriti. A to što su oni takvi kakvi su, nažalost, imamo u stvarnom životu takvih likova. Ne bi se ljudi okolo palili i ubijali da ih ne vodi ta neka shizofrenija, rekla bih. Mislim da se ljudi više ne snalaze u svojoj koži, ni s drugim ljudima. Ovaj kapitalizam, samo rad, nedostatak perspektive, da vi nemate vremena stati i promisliti “što se meni ovo sad događa?”, nema tu dobre budućnosti.

U priči “Zana” imate migrante, ali kao seksualne objekte. Postoji li ikakav dodir s tom temom kod vaše generacije?

– Ma nećemo mi njih lako ovdje doživjeti jer im nismo zanimljivi. Možda sam ih tako prikazala jer u njima vidimo neku opasnost, ali cura u priči nije loše završila zbog njih, nego zbog nekoga tko je naš čovjek. I to mi je zanimljivo, kako često podižemo zidove prema drugome, a imamo toliko problema na svojem terenu.

Na čemu sada radite?

– Sve mi dolazi spontano, nemam neku jasnu ideju. Poslala sam taj roman kod nekoliko izdavača, nitko ga nije prihvatio. Voljela bih napraviti nešto s njim, ali ne znam što. Ušla sam sad u širi izbor za “Prozac”, prošle godine sam bila u užem izboru, a kad pobijedite, onda vam objave knjigu. Da me slučajno izaberu za uži... •

Piše prozu, čita poeziju

Imate li književne uzore?
– Svašta čitam, u svakome pronađem nešto što mi je dobro. Jako volim Toni Morrison, njoj se uvijek volim vratiti. Volim talijansku književnost, od prevedenih Niccolu Ammanitija. On je malo ludast, evo, na primjer, sad je napravio scenarij za seriju “Il miracolo”, gdje je iskoristio priču o Gospi koja je plakala krv, ali kod njega su to litre krvi... Ima jako zanimljive likove i dinamičan je, a ja volim dinamičnost u pričama. Od naših, volim Tanju Mravak iako piše skroz drugačije od mene, Olju Savičević. Puno više volim našu poeziju, i to mladih, Marije Andrijašević, Marija Glavaša, on mi je super, Lane Bojanić, Karle Crnčević... Ima ih puno. I roman Viktorije Božine mi je odličan, jedna mi ga je učenica preporučila, zove se “Turbo folk”. Baš je zanimljiv, o poziciji žene u dalmatinskom zaleđu, kako izaći iz nekih okvira u koje su nas zarobili.

Naslovnica Kultura