Mišljenja Cinemark

PORTRET DJEVOJKE KOJA IZGARA Gori, moja gospođice

FILM: Portrait de la jeune fille en feu; romantična drama; Francuska, 2019.; REŽIJA: Celine Sciamma; ULOGE: Adele Haenel, Noemie Merlant; OCJENA: **** ½

'Portret djevojke koja izgara' Celine Sciamma oplakuje romansu kratkog vijeka. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zbornim pjevanjem žena do emotivne završnice uz Vivaldijeva 'Četiri godišnja doba'.

Dvojna nominacija za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje glumice prava je rijetkost i za američke Oscare, kamoli one s prefiksom EU. No, uloge Adele Haenel i Noemie Merlant u "Portretu djevojke koja izgara" nisu moguće jedna bez druge i nominacija je smislena uz to što je smiona.

Ako Haenel i Merland ove subote osvoje EU Oscara za "Portrait de la jeune fille en feu", koji paralelno s dodjelom ima hrvatsku premijeru na HRFF-u, njihova pobjeda mogla bi podsjetiti na Zlatnu palmu podijeljenu između Adele Exarchopoulos i Lee Seydoux za fenomenalne izvedbe u epohalnom "La vie d'Adele".

Moguće je da se Kechicheov "Adelin život" motao po glavi redateljici Celine Sciamma ("Ljiljani", "Tomboy", "Cure") kad je pisala scenarij za "Portret djevojke koja izgara". Jedan od dva glavna ženska lika također je slikarica i slikarstvo je jedna od krupnih tema filma.

Međutim, Sciamma je napravila drukčiji film i maksimalno se odmaknula od "Adele". Otišla je korak natrag i u odnosu na "Carol" Todda Haynesa. Istospolna romansa u "Portretu djevojke koja izgara" nosi korzet kostimirane povijesne drame iz druge polovice 18. stoljeća.

Povratak u prošlost omogućio je Sciammi svježi pristup za ljubavnu priču između dvije mlade žene, Héloïse (Haenel) i Marianne (Merlant). "Misle li svi ljubavnici da otkrivaju nešto novo", kontemplira Héloïse u jednoj sceni, izgovarajući riječi o kojima je sigurno promišljala Sciamma slikajući "Portrait de la jeune fille en feu".

Ono što likovi govore oslikava njezin film. "Najprije naslikajte konture mene, obrise", savjetuje Marianne svoje studentice slikarstva pozirajući im u uvodnoj sceni. "Ne prebrzo. Uzmite vremena da gledate u mene", sugerira Marianne.

Savjet je upućen redateljici i publici. Sciamma najprije polako slika glavne crte likova i uzima vremena da bi ih portretirala u sporogorećem "Portretu djevojke koja izgara". I publika ne treba žuriti da sagleda i upozna likove. Nekih 15 minuta će sigurno proći prije nego vidimo Héloïseino lice.

Ali, dobro, nije ga vidio ni slikar koji je trebao napraviti njezin portret. Odbijala je pozirati pa je ovaj odustao. Zato Héloïseina majka (Valeria Golino) savjetuje novu slikaricu Marianne da je slika bez njezina znanja. Polako doznajemo zašto se Héloïse buni, a i Marianne je buntovnica i prkosi svom patrijarhalnom vremenu, što shvaćamo kad sjedne naga pored kamina i puši lulu.

Naime, Héloïse je vraćena iz samostana nakon samoubojstva sestre i treba je "zamijeniti", tj. udati se za njezina zaručnika milanskog aristrokrata koji želi portret buduće supruge. Polako nastaje i Héloïsein portret, odnosno njezina karakterizacija i njihov odnos.

Potajice Marianne radi nekoliko skica po sjećanju inspirirana Héloïseinom kosom i uhom, a onda ih prebacuje na platno u formi portreta koji će ispasti sve bolje kako se njih dvije bolje poznaju i ljubav ih mijenja. Marianne primjećuje sve sitne detalje kod Héloïse i ona kod nje jer, jasno je, razvijaju međusobne osjećaje i izgaraju za ljubav.

Ženski pogled karakterizira senzibilan film i remeti dominantni "male gaze", stoga muškaraca jedva da ima u kadru. Taj pogled Sciamma najviše hvata kad Héloïse poželi imati jednu Marianneinu (nagu) sliku i slikarica radi autoportret gledajući se u ogledalcu postavljenom na međunožju polugole ljubavnice, a kadar podsjeća na "Fantastičnu ženu" Sebastiana Lelioa.

Jednom kad Marianne i Héloïse skinu uski korzet sa sebe, to će više biti manifest (simbolične) slobode nego povod za (doslovne) erotske scene u filmu o oslobađajućoj moći umjetnosti, od slikarstva do kinematografije. Erotika je nijansirana, delikatna i senzualna: film pogledom znade pomilovati polunaga tijela, ali respektira intimu likova i radije ih prikazuje neposredno prije ili nakon seksa.

Sciammi su bliži suptilna "Carol" i "Piano" Jane Campion od "La vie d'Adele". Blisko joj je i renesasno slikarstvo. Neke kadrove, nalik portretima, kao da je tehnikom ulja na platnu naslikao Vermeer ili Rembrandt. "Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre.

Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . Režiran na tragu "Skrivene ljubavi", kraj oplakuje romansu kratkog vijeka. Ljubav nije mogla trajati, ali od nje je ostala (filmska) slika i može se reproducirati do vječnosti. Portret djevojke koja izgara.

Najbolji film LGBT tematike

"Portret djevojke koja izgara" je proljetos u Cannesu dobio nagradu za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike. Time je Sciamma postala prva žena u povijesti kojoj je dodijeljena ta nagrada.

Naslovnica Cinemark