Kultura Kultura

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Poraženi čovjek u poraženom gradu

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Da mi je netko rekao kako ću uživati u prozi (a ne političkoj esejistici!) u kojoj je brat-bratu barem petina sadržaja posvećena tranširanju režima Aleksandra Vučića, rekao bih mu da nije naročito bistar. Ali čudo se dogodilo

Obično vrijedi pravilo da se dobra književnost ne ispisuje tekstom koji mitraljira suvremenike, osobito one koji drmaju političkim životom neke zemlje.

Tomu služi novinarstvo. Kad se zamagle i pretope granice između paprenog političkog komentara i beletristike, ishod u pravilu bude pamflet koji dvostruko promašuje: niti dopire do onog dijela publike kojoj je stalo do literature, niti do čitatelja gladnih polemičke publicistike. Naravno, svako pravilo ima poneku iznimku. Ako pitate ovog recenzenta, “Adresa” Dragana Velikića možda je i jedina od te vrste. Da mi je netko rekao kako ću uživati u prozi (a ne političkoj esejistici!) u kojoj je brat-bratu barem petina sadržaja izravno posvećena tranširanju režima Aleksandra Vučića, rekao bih mu da nije naročito bistar. Ali, skrušeno priznajem, čudo se dogodilo. Pa hajdemo ga barem pokušati objasniti.

“Adresa” je priča o Vladanu Todoroviću, 54-godišnjem Beograđaninu, svježe razvedenom dokumentaristu u Muzeju pošte, čovjeku kojemu je u životu manje-više sve što je moglo poći krivo, tamo uistinu i pošlo. Nije mu se dogodilo ništa neopozivo i tragično, nije ga snašao nijedan veliki sudbinski gubitak, ali kao da iz dana u dan zamašnoj sumi malih poraza stalno pridodaje nove. Osim što je nerealizirani suprug, jer mu se brak od samog početka krenuo urušavati, on je i nerealizirani pisac. Čim je navršio dvadeset i sedmu, dakle, godinu u kojoj je umro Ljermontov, posvetio se bizarnoj strasti: “Prelazio je iz jedne poslednje životne godine u nečiju drugu poslednju, svedočio kraju sve dužem nizu pisaca, srećan što je živ i što ima šansu za sve. Čitao ih je ponovo, šetao njihovim biografijama. Gospodar vremena!”

Vladana zatječemo u godini u kojoj je proživio dva Ljermontovljeva života. Pisca kojemu će posvetiti svojih sljedećih dvanaest mjeseci već neko vrijeme ne bira iz “bubnja” klasičnih i slavnih, nego među zaboravljenima i skrajnutima, pa je tako nakon Dragomira Brzaka, beogradskog poštara, književnika i boema, red došao na Kaštelanina Ivu Ćipika, šumara i pisca, Hrvata rođenjem, a Srbina izborom.

Dok tako proživljava (ili barem u mislima obnavlja) tuđe živote, Vladan propušta baviti se vlastitim, koji kao da prolazi mimo njega. Pored književnosti, druga (ili možda čak prva) njegova velika strast jest Beograd i njegova povijest od vremena kada su mu Kelti nadjenuli ime Singidun (što će reći grad na vodi), pa do danas, kada ti se mora činiti da je od nekadašnje slave preostalo tek poniženo ime. Svoje dvije trajne opsesije davno je odlučio povezati u jednu, pa ispisati veliku, sveobuhvatnu knjigu o svome gradu. Zato pasionirano čita sve dostupne mu izvore, skuplja arhiv, rezucka članke, gomila bilješke... Unatoč svom tom trudu, knjiga još uvijek postoji samo u njegovim planovima, jer on svakoga dana pronalazi dobar ili barem dovoljno upotrebljiv razlog da još malo odgodi pisanje.

Vladanova zaokupljenost Beogradom neka je vrsta zaštitne mreže koja Velikića spašava od padanja u ponor pamfletistike. Jer, pasaži u kojima se s gorčinom i gađenjem govori o sadašnjosti srbijanske prijestolnice, a što ide na dušu i račun garniture kojom upravlja Aleksandar Vučić, redovito se (i skladno, naoko “bešavno”) prepliću s brojnim povijesnim digresijama koje sežu od vremena Rimljana preko osmanskoga doba sve do Drugog svjetskog rata i komunističke vlasti.

U tome gustom pripovjednom tkanju ima mjesta i za Domicijanove legionare i za Veljka Kockara, autora popularnog stripa “Bata kaktus”, kojega su partizani hladnokrvno smaknuli u 24. godini, odmah nakon oslobođenja Beograda, premda nije znano da je bio kolaboracionist. Ako se o egzekutorima mladića koji je lijepo crtao smije govoriti neuvijeno, izravno, bez rukavica, zašto bi onda itko okolišao kad na tapet dođu vučićevci? To pitanje Velikić izrijekom ne postavlja, ali ono kao da stoji ispred i iza njegova izbora da stranice svoje proze namjerno kontaminira pasažima koji plešu na samom rubu pamfletistike. Plešu, ali uspijevaju sačuvati ravnotežu. Baš kao i glavni junak, kojemu će pisac pokloniti priliku za novu ljubav i novi početak. Ako gradovi uživaju u tome privilegiju, jer kao da sa svakom velikom smjenom vlasti dobivaju priliku za novi početak, zašto je onda ne bi dobili i književni likovi? Pa neka je i uprskaju, ako baš ne mogu drukčije. Konačno, i gradovi ih obično prokockaju.

“Adresa” je podnaslovljena kao “beogradski roman”. Među ostalim, ako ne i prije svega, ona to doista jest: uzbudljiv, poticajan, pronicljiv, ali i zabavan bedeker koji se, međutim, može čitati i kao zavodljivi templejt za ispisivanje mnogih romana o nekih drugim gradovima.•

Naslovnica Kultura