Takoreći je Snježana Tribuson bila jedina žena među hrvatskim redateljima dugometražnih filmova na prijelazu milenija, razdoblju njezinih popularnih komedija poput “Tri muškarca Melite Žganjer“ (1998.) i “Ne dao Bog većeg zla“ (2002.). Danas je situacija drukčija. Žene su pronašle svoj prostor u formi dugog metra. No, izuzev Vlatke Vorkapić (“Sonja i bik“), njihova zanimacija je više okrenuta dramama (“Trampolin“ Katarine Zrinke Matijević), i to onima festivalskog tipa (“Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić). Mjesta za veteranku Tribuson i njezine komedije, dakle, još uvijek ima u hrvatskoj kinematografiji jer šira publika razmišlja poput redatelja opere u filmu “Sve najbolje“ koji se pita “tko će kupiti kartu da gleda zabrinutog muža kako nosi bolesnu ženu u bolnicu“....