Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

POTPUNI STRANCI Samo mi ne budi stranac

FILM: Perfetti sconosciuti; komična drama; Italija, 2016.; REŽIJA: Paolo Genovese; ULOGE: Giuseppe Battiston, Anna Foglietta; DISTRIBUCIJA: Pa-dora; OCJENA: ****

S uhom za životni i 'woodyallenovski' dijalog na usnama uigranih glumaca, Genovese odlično prikazuje kako ljudi zapravo igraju više uloge u svojim životima, jednu za partnera/icu, drugu za prijatelje itd., gotovo poput pravih glumaca. Svatko ima barem neku skrivenu mračnu tajnu, a neki vode i tajne živote. Utoliko, pogođeno je da se otkrića likova odvijaju u sjeni pomrčine Mjeseca. 'Pinkfloydovska' tamna strana Mjeseca simbolična je za svakog 'savršenog stranca' u filmu i kinu.

Trojnog jedinstva mjesta, vremena i radnje slijepo se pridržava talijanski redatelj i koscenarist Paolo Genovese u “Potpunim strancima“. Radnja komične drame nekih se 95 posto vremena odvija na jednom mjestu – na prijateljskoj večeri u povećem stanu bračnog para, Eve (Kasia Smutniak) i Rocca (Marco Giallini). Jednom kad se useli u stan, kamera ne izlazi iz njega nikud do zadnje tri minute filma i (ne)potrebnog finalnog “twista“. Nadalje, radnja teče bez prekida u kontinuiranom vremenskom odsjeku, tzv. realnom vremenu, barem približnom, od 97 minuta. I, konačno, ona nije isprepletena, odnosno nema usporednih radnji paralelno s glavnom.

Iako je režija bila prilično izazovna u konceptu, tj. pomirbi prostora i vremena (sedam glavnih likova zatvorenih u jednom stanu tijekom jedne večeri/e), Genovese je dorastao zahtjevnom zadatku. Tako postavljen, “Perfetti sconsciutti“/“Perfect Strangers“ bi vrlo lako mogao biti dat gas do moderne kazališne daske i vjerojatno bi tamo jednako dobro funkcionirao, no filmske tehnike daju veće mogućnosti za gledateljsko suživljavanje s likovima i dobivanje osjećaja mjesta.

Kamera se elegantno miče po stanu od kuhinje do tinela, dolazi i odlazi od lika do lika, drži ga/je na distanciji, prilazi mu/joj blizu, sve do krupnog plana da u određenom trenutku detektira njegovu/njezinu emociju, često neuroze ili neugode, (ne)skrivenu od tuđih pogleda, tipa da se zarumeni kad kriomice popije ekstra čašu vina, poput Carlotte (Anna Foglietta), supruge Lelea (Valerio Mastandrea) i majke dvoje male djece ostavljene kod kuće koja je predstavljena kako netom pred izlazak iz kuće zagonetno skida gaćice, a on dok u WC-u šalje tajnovite poruke.

Ponekad je lik u prvom planu zamućen, u drugome oštar, kao Eva i Rocco, ali i obratno. Nekad su, jasno, na snazi i širi kadrovi kako bi Genovese uhvatio kompletne reakcije, šok i nevjericu ljudi za stolom, uključujući friški bračni par Biancu (Alba Rohrwacher) i Cosima (Edoardo Leo), te Peppea (Giuseppe Battiston), jedinog gosta bez pratnje, Lucille, premda su svi umirali da je napokon upoznaju. Šoka i nevjerice će biti kad Eva okupljenima predloži da zaigraju igru “otkrij tajnu“ pod egidom “mobiteli su crna kutija naših života“ i “sve što imamo je tu“.

Svi će, dakle, staviti mobitele/pametne telefone na stol, otkačiti njihove zaporke i podijeliti poruke i pozive (na zvučniku) pa “da vidimo što će biti“, odnosno tko što skriva, makar tvrdili kako nitko nema tajne i svi se međusobno predobro poznaju, kao supružnici i prijatelji. “Kao istina i laž kad smo bili djeca“, opaža Peppe. Točno, samo što u toj dobi istina i laž nisu tako mogli zaboljeti i sobom nositi istinske posljedične reperkusije. Posljedice najviše interesiraju Genovesea u ovoj teatarskoj, ne i teatralnoj komediji zabuna kad privatne stvari postanu javne i počnu raskrinkavati slatke tajne.

Osobito nakon što Lele, nesvjestan posljedica, zamijeni mobitel (identični su) s Peppeom kako bi potonji, neoženjen čovjek, na sebe preuzeo teret fotke koju ovome svake večeri šalje prijateljica. Maske stavljene na početku filma, kad su se (neki) likovi pripremali za večeru kao glumci koji izlaze na pozornicu, padaju ničice o tle i otkrivaju pravo lice likova. Za prvu poruku upućenu Cosimu s nepoznatog broja (“želim tvoje tijelo“) ispostavlja se da je zezancija, no ono što slijedi dalje uglavnom je ozbiljno za zagrcnuti se hranom i zamisliti.

Skrivena nevjera, trudnoća, odnosi s djecom i bivšim partnerima, nesigurnosti… sve izlazi na površinu likova i uvlači se potom pod kožu gledatelja koji se mogu poistovijetiti sa situacijom, ako ne i svakim likom i njegovom/njezinom k(r)ivnjom, možda i poželjeti zadržati zaporku na mobitelu. S uhom za životni i “woodyallenovski“ dijalog na usnama uigranih glumaca (“Muškarci su kao PC, jeftini, kupe viruse i mogu raditi samo jednu stvar, a žene pouzdane kao Mac“), Genovese odlično prikazuje kako ljudi zapravo igraju više uloge u svojim životima, jednu za partnera/icu, drugu za prijatelje id., gotovo poput pravih glumaca.

Tenzije lebde u zraku jer se Genovese igra našim i njihovim živcima u iščekivanju otkrivanja čiji mobitel zvoni, toliko da i publika odahne kad se u jednoj sceni ispostavi da je posrijedi samo zvonjava/alarm da su njoke gotove. No, već u idućem trenutku eto nove napete situacije - u trenutku Biancina okidanja bezbrižna “selfieja“ na balkonu ekran mobitela zapljusne poruka njezina bivšeg dečka. Svatko ima barem neku skrivenu mračnu tajnu, a neki vode i tajne živote. Utoliko, pogođeno je da se otkrića likova odvijaju u sjeni pomrčine Mjeseca. “Pinkfloydovska“ tamna strana Mjeseca simbolična je za svakog “savršenog stranca“ u filmu i kinu.

Laureat talijanskih nagrada

Uključujući režiju Genovesea i čak troje glumaca (Foglietta, Giallini, Mastandrea), “Potpuni stranci“ su nominirani za osam značajnih talijanskih nagrada David di Donatello. Na kraju su osvojili su dvije – za najbolji film i scenarij. “Perfect Strangers“ je, uzgred, hrvatsku kinopremijeru imao prošlog ljeta na Dalmatia Film Festivalu.

Naslovnica Cinemark