Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

CARRIE Krvava Pepeljuga iz pakla

FILM: Carrie; horor; SAD, 1976.; REŽIJA: Brian De Palma; ULOGE: Sissy Spacek, Nancy Allen; OCJENA: *****

Brian De Palma je roman Stephena Kinga pročitao kao modernu 'Pepeljugu' iz pakla koja počinje nevino i snoliko, da bi završila užasno i košmarno. U nezaboravnoj sceni na maturalnom plesu, kad Carrie postaje krvava kraljica mature, bajka će definitivno izgubiti prvotnu nevinost i prokrvariti u čisti horor.

Violine vrište “Psiho“ u hororu “Carrie“ (1976.) Briana De Palme. Prepoznatljivi zvuk zategnutih žica gudačkog instrumenta Hitchcockova skladatelja Bernarda Herrmanna, koje se neuvijeno omotavaju oko gledateljeva vrata i stiskaju ga, svjesno je umetnut u partiture Pina Donaggija takoreći svaki put kad skrivene telekinetičke moći uma mlade Carrie White bivaju otključane, a kulminaciju ostvaruje u šokerskoj završnici za anale žanra (ruka iz groba). “Carrie“ je puna “hičkokovskih“ titraja (škola Bates School, nazvana po Normanu Batesu), dotad (“Sestre“) i otad (“Odjevena da ubije“) karakterističnih za De Palmu.

Veliki redatelj je sinefilski kultivirano interpolirao Hitchcockovu audiovizualnu ostavštinu u svoje filmove. Mnogi to nisu mogli podnijeti u vrijeme kad, godinama prije Quentina Tarantina, postmoderno nije postalo “in“ pa su pisali samo o nezreloj pobjedi stila nad sadržajem filma i karakterizacijom likova, ne primjećujući da je De Palma bio ispred tog i svog vremena. Naravno, De Palma slično postupa i ovdje. No, “Carrie“ je dotad (ako ne i otad) bila najzreliji De Palma.

Najzreliji u smislu da je De Palmin osebujan stil, kao nikad prije i rijetko nekad poslije, izrastao i razvijao se iz filma, film iz priče, a priča iz likova, ne obratno, što je bilo od posebne važnosti za žanr strave i užasa kao takav, renesansan u sedamdesetima (“Istjerivač đavola“, “Teksaški masakr motornom pilom“). Najprije je, dakle, postojao tekst, roman meštra horora Stephena Kinga, pa tek onda slika i estetika, odnosno De Palma nije pisao scenarij unaprijed razmišljajući kako bi pojedina scena izgledala u očima Hitchcocka.

Nije samo Carrie (izvrsna Sissy Spacek) bila na maturi, nego i De Palma koji je Kingov roman pročitao kao modernu “Pepeljugu“ iz pakla. Carrie je, poput Pepeljuge, bila maltretirana od vjerski fanatične majke (maćehe) i okrutnih kolegica iz škole (polusestre) koje očekuju da će doći na maturalni ples noseći pokajničku kostrijet. Ona je povučena i neugledna, a zapravo “She's All That“ lijepa, što će postati jasno na maturalnoj zabavi (balu) gdje će zaplesati sa zgodnim dečkom iz razreda (princom).

Film starta onako kako “Pepeljuga“ nije smjela - scenom Carrieina tuširanja nakon sata tjelesnog odgoja u školi, kada dobiva prvu menstruaciju, uplaši se misleći da umire i očajnički zove upomoć (“pomozite mi“), na što su se ostale cure smijale i podvrgle “late bloomericu“ javnom poniženju (“uzmi tampon“, ponavljaju poput jeke). Scena tuširanja je razmjerno slično snimljena kao početna u kasnijem De Palminom remek-djelu “Dressed To Kill“, ali lišena naslađujućeg voajerizma muške fantazije, barem kad se kamera zadržava na Carrie.

Nagost je ukazivala na emotivnu ranjivost albino snježnobijele Carrie kontrastiranu krvlju koja će u završnici eruptirati poput paklene magme kad mlada djevojka pukne i oslobodi teleknetički bijes. Iako nemaju razvijenu telekinezu kao Carrie, s njezinom se traumom danas kao i onda mogu poistovijetiti mnoge cure koje svi iz nekog razloga smatraju “čudnima“, a one žele biti “normalne“.

Sposobnost pomicanja predmeta ili promjene njihovih svojstava snagom volje je ionako izvanjska ekstenzija i ekspresija Carrieinih unutarnjih osjećaja, mahom potisnuta bijesa zbog emotivnog zlostavljanja vršnjakinja i majke Margaret (Piper Laurie), religijske fanatkinje koja ju je, sad pogotovo kad je “postala žena“, u strahu od njezine grešne seksualnosti zatvarala u ormar s oltarom krvarećeg Krista da mu se moli uz svijeće jer “seks je prvi grijeh“. Ironično, Margaret će na koncu sama biti razapeta poput Krista kad je Carrie prikuca za zid upravljajući kuhinjskim priborom (noževi, metlice miksera itd.).

Margaretina smrt dolazi nakon nezaboravne scene na maturalnom plesu, režirane u “slow motionu“ neumitnog, zanijemjelog “suspensea“ od polagano približavajućeg terora - Chris Hargensen (Nancy Allen) će s dečkom Billyjem Nolanom (John Travolta) potegnuti konop i proliti Carrie kantom svinjske krvi točno u trenutku kad ona postaje prihvaćena u očima društva, pronalazi mogući ljubavni interes u pratitelju Tommyju Rossu (William Katt) i oni bivaju proglašeni kraljicom i kraljem mature.

Djevojkine moći se otimaju kontroli dok joj u glavi poput ponavljajućeg remiksa psihodeličnog techna u pet ujutro odjekuje majčino upozorenje “smijat će ti se, svi će ti se smijati“. Kako bi prikazao zbivanja iz Carriene perspektive i dočarao unutarnja trvenja lika do konačna puknuća presvučena u krvavocrvenu boju pakla, redatelj upošljava kaleidoskopski efekt i “split screen“.

Podijeljeni ekrani paralelno dočaravaju interno i eksterno, Carriene telekinetičke geste u krupnom planu s izbečenim očima kao u guštera (onostrana pojavnost glumice Sissy Spacek iskorištena do maksimuma) i posljedice telekineze uperene protiv tlačitelja, a simboliziraju njezin dvostruki raskol - sa samom sobom/osobom kakva je mogla postati i društvom koje joj nije dalo da to postane. De Palma tu pravi inverziju prve scene v(oa)jerskih konotacija koja je također počela nevino i snoliko, da bi završila užasno i košmarno. Bajka o Pepeljugi će izgubiti prvotnu nevinost i prokrvariti u čisti horor.

Naslovnica Cinemark