Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SRBENKA Dokument izgubljenog djetinjstva

FILM: Srbenka; dokumentarac; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Nebojša Sijepčević; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: ****

'Srbenka' je više film o suočavanju sa sadašnjosti, istodobno osoban i kolektivan, intiman i društveno relevantan. Ovo je film o stanju današnjeg nacionalistički zadojenog i ksenofobičnog društva koje želi uspostaviti dijalog za neke buduće generacije bez izgubljena djetinjstva.

Suočavanjem s prošlosti bavio se cijeli jedan popratni filmski program na nedavnom Sarajevo Film Festivalu. Unutar "Suočavanja s prošlošću" se našla i "Srbenka", iako je već ušla u službeni "Takmičarski program dokumentarnog filma", gdje se natjecala za Srce Sarajeva, te ga na koncu i osvojila kao najbolji dokumentarac ovogodišnjeg SFF-a. "Srbenka" se suočava s prošlosti.

Dokumentarac redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića (lepršaviji populistički kinohit "Gangster te voli", težak desetak tisuća gledatelja) kronicira probe za kazališnu predstavu kontroverzna Olivera Frljića o "slučaju Zec", odnosno Aleksandri Zec, 12-godišnjoj djevojčici srpske nacionalnosti bešćutno ubijenoj zajedno s ocem i majkom u Zagrebu 1991. godine, na početku nesretnog rata devedesetih na ovim prostorima.

Pripreme se pretvaraju u kolektivnu psihoterapiju glumačke ekipe, poput Ivane Roščić, Igora Kovača, Jelene Lopatić... dobrih mladih, trideset-i-nešto-godišnjih glumaca, rođenih krajem sedamdesetih/početkom osamdesetih, kojima rat devedesetih predstavlja traumu iz djetinjstva, stoga vrlo osobno počinju doživljavati i proživljavati uloge i izgovorene rečenice likova. Recimo, Aleksandru Zec igra Ivana Roščić, rođena iste, 1979. godine kao (umorena) djevojka čije ubojstvo nije nikad sankcionirano, a koja u inscenaciji predstave sluti da će umrijeti.

Igor Kovač je Aleksandrin otac, a zatim će utjeloviti i lika s druge strane karakternog spektra - njegova ubojicu. Jelena Lopatić, pak, ima bijesan, metateatarski monolog i protestira što nitko ne pravi predstavu o hrvatskoj djeci stradaloj u ratu, vizionarski reflektirajući stvarne proteste desnice ispred kazališta uoči premijere "Aleksandre Zec", također ovjekovječene kamerom u "Srbenki". U glumcima se bude sirove emocije i osjećaji, nerijetko i pomiješani, osobito u Kovaču rođenom u Vukovaru, a to buđenje brižno kronicira kamera Nebojše Slijepčevića, kreditiranog i u ulozi snimatelja filma zajedno s još dvoje DP-ja - Bojanom Mrđenovićem i Ivom Kraljević.

Frljićev koncept metateatra dovoljno je zanimljiv sam po sebi, a posebice što ga Slijepčević, snimajući film, nadograđuje metadokumentarnim "making of" strujanjima, ne propuštajući u kadru ovjekovječiti brojna (samo)preispitivanja Frljićevih, time i "njegovih" glumaca dok vježbaju rečenice, radije nego da u "talking heads" stilu intervjuira neke sugovornike iz raznih društveno-političkih sfera koji bi intelektualno naklapali o tematici, bez da je momentalno, u filmu, mentalno proživljavaju kao Roščić, Kovač i ekipa.

"Srbenka" se već tu nalazi na korak između metafilmske/teatarske reprezentacije prošlosti i sadašnjosti, dok se "jučer" (rat, stradavanje Aleksandre Zec) u glavi glumaca isprepleće s "danas" (predstava i njome izazvane reakcije). No, "Srbenka" se u potpunosti prebacuje na sadašnjost dočim se na audiciji za predstavu pojave četiri 12-godišnjakinje, od kojih je jedna Srpkinja, djevojčica Nina iz Rijeke, verbalno, možda i fizički zlostavljana u školi zbog krivih krvnih zrnaca koja se vole prebrojavati, a za koja donedavno nije ni znala da su kriva (relativno kasno doznala istinu o svom srpskom podrijetlu).

Naziralo se to u uvodu dokumentarca, kad jedna Srpkinja, isto godište kao pokojna Aleksandra, u suzama opisuje svoja neugodna iskustva proživljena na račun nepoželjne nacionalnosti, i to sjedeći u mračnom kazališnom auditoriju. Slijepčević je, ustvari, više snimio dokumentarni film o suočavanju sa sadašnjosti koje proizlazi iz prošlosti, istodobno osoban i kolektivan, intiman i društveno relevantan.

Film o stanju današnjeg nacionalistički zadojenog i ksenofobičnog hrvatskog društva, ali i dokumentarac koji želi uspostaviti dijalog za neke buduće generacije bez naglo izgubljena djetinjstva, premda je optimističan s oprezom. U završnici, koja podsjeća na finalnu scenu novovjekog remek-djela "Adelin život", samo odigranoj u drukčijem karakternom i značenjskom ključu, kamera nijemo slijedi Ninu kako odlazi iz teatra, nakon premijere predstave. Nina korača niz ulicu, ide naprijed sve dok se ne izgubi iz vidokruga kamere. Kroči li u sigurnu ili nesigurnu budućnost, vrijeme će reći.

Niska nagrada

"Srbenka" je osvojila nisku nagrada. Sve je počelo s posebnim priznanjem žirija nakon svjetske premijere u natjecateljskom programu 49. izdanja međunarodnog filmskog festivala Visions du Réel u švicarskom Nyonu, da bi se nastavilo Doc Alliance nagradom u Cannesu, te Motovunu i Sarajevu.

Naslovnica Cinemark