Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SUSPIRIA Ples s vješticama: horor koji je rasplakao Tarantina

FILM: Suspiria; horor; SAD/Italija, 2018.; REŽIJA: Luca Guadagnino; ULOGE: Dakota Johnson, Tilda Swinton; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ***

'Suspiria' je još jedan divizivan film, gotovo pa vještičja kćerka oca Argenta i 'Majke' Darrena Aronofskog. Moglo bi se reći da se nova 'Suspiria' prema staroj (ne)namjerno odnosi kao Susie prema drugoj plesačici. Susie pleše, izokreće se, izvija i savija na gornjem katu plesne akademije, nesvjesna da u sobi ispod nje jedna plesačica biva njezina zrcalna slika i neprirodno se iskrivljuje, izvija, savija i kvrči, dok je neka natprirodna sila povlači desno i lijevo, lupa o pod i ogledalo, do točke pucanja. Mjestimična magnetska privlačnost, kreativnost pa i žanrovski (de)konstruktivna odvažnost ne mogu se poreći 'Suspiriji', ali Guadagnino nepotrebno i pretenciozno uzemljuje nadrealno u realno, kako bi film, kao, bio više od 'običnog' horora.

Filmofil briše znoj sa čela ne znajući koje crveno dugme pritisnuti za točan odgovor nakon gledanja "Kuće koju je izgradio Jack" - Lars Von Trier je kreativni ludi genij koji preuzima ustaljene koncepte arta ili pretenciozni šarlatan jednog od najsamodopadnijih filmova ikad snimljenih. Kad u hrvatska kina 24. siječnja stigne "Suspiria", friška ilustracija sa Fejsa mogla bi se "rimejkati" i nastaviti "šerati", samo uz promjenu imena redatelja, od Von Triera do Luce Guadagnina, potpisnika nove verzije kultnog "giallo" horora Darija Argenta.

Mogla bi se promijeniti i boja dugmeta od crvene u smeđu ili sivu, budući da je Guadagnino u remakeu oduzeo bogati kolorit originala i dodao art (pre)tenzije. No, dvojba je ista – kreativno ili pretenciozno, pitanje je sad. "Suspiria" je još jedan divizivan film kojeg svaki filmofil treba pogledati i prosuditi za sebe, gotovo pa vještičja kćerka oca Argenta i "Majke" Darrena Aronofskog. Polarizirajući je zato što je i sam razapet između žanrovskog i art/festivalskog pola, odnoseći ne tako blagu prevagu na stranu potonjeg.

Talijanski filmaš se, naizgled, poželio okušati u žanru horora čisto jer može i ima odriješene ruke nakon što se njegova "Skrivena ljubav" našla u utrci za Oscara. On je intimno osjećao roman po kojem je nastao "Call Me By Your Name", ali ne osjeća "Suspiriju" kao Argento kojemu je horor u krvi. Ili barem taj osjećaj nije stopostotno prenesen na ekran. Možda je Guadagnino doista veliki fan izvorne "Suspirije", no ta ljubav ne cvate toliko u kadru, odnosno ona je skrivena i studena.

Ako je redateljev prethodni film bio topao projekt iz strasti, ovaj novi - koji je prema riječima Guadagnina rasplakao jednog Tarantina - djeluje kao tzv. vanity project pod izlikom arta. "Ovo nije taština, ovo je umjetnost", istakne Helena Markos (Tilda Swinton) u jednoj "meta" sceni "Suspirije", "vontrierovski" samoljubnoj za Guadagnina. Metafilmska strujanja, međutim, idu u samoobrambeni prilog filmu u kojem se eksplicitno spominje "posuđivanje" i "uzimanje" (od originala), ali Guadagnino se, ipak, odmiče od Argenta dijeleći s njim praktički samo osnovnu premisu o prestižnoj njemačkoj plesnoj akademiji kao paravanu za udrugu vještica i pojedina imena likova.

Najveći odmak od stare "Suspirije" tiče se, dakle, vizualnosti i glazbe ("radioheadovac" Tom Yorke umjesto prog-rocka Goblina). Krvavocrvena je bila dominantna kod Argenta i uopće se stilizacija vrtjela oko saturiranih, ponekad i čistih monokromnih boja, na momente postižući stripovsku likovnost (farovi automobila u šumi stabala), a što se sve perfektno uklapalo u hipnotičnu, ekspresivnu prog-horor fantazmagoričnost filma. Crveni je bio lak za nokte jedne od studentica baletne akademije i vino koje su davali heroini Suzy (Jessica Harper) da joj "ojača krv".

U sivo-smeđe intoniranom remakeu je, do finalne eksplozije krvavocrvene, takoreći jedini trag boje kosa nove protagonistice Susie (Dakota Johnson) koja dolazi na plesnu akademiju kod madame Blanc (opet Swinton). "Kad plešeš ples drugoga formiraš sebe na sliku i priliku njegova stvaratelja", tvrdi madame Blanc. Guadagnino ne želi plesati Argentov ples, niti biti njegova slika i prilika; on film naziva "cover" verzijom originala.

Moglo bi se reći da se nova "Suspiria" prema staroj (ne)namjerno odnosi kao Susie prema drugoj plesačici u ponajboljoj sceni filma, režijski i montažno virtuoznoj u spajanju tjelesnog i nadnaravnog horora. Susie pleše, izokreće se, izvija i savija na gornjem katu plesne akademije, nesvjesna da u sobi ispod nje jedna plesačica biva njezina zrcalna slika, kao nekakva vudu lutka.

Nesretnica se i neprirodno iskrivljuje, izvija, savija i kvrči od nesavladive koreografije, dok je neka natprirodna sila povlači desno i lijevo, lupa o pod i ogledalo, do točke pucanja u svoj raskoši zvučnih efekata krckanja kostiju, paranja kože i ispuštanja tjelesnih izlučevina od šoka. Legitimno strašna scena prilično je bolna za gledanje i slušanje, a opet toliko impresivna da ne želite prekriti oči i začepiti uši.

Mjestimična magnetska privlačnost, kreativnost pa i žanrovski (de)konstruktivna odvažnost ne mogu se poreći "Suspiriji", ali Guadagnino nepotrebno i pretenciozno uzemljuje nadrealno u realno, kako bi film, kao, bio više od "običnog" horora, realističniji i društveno-povijesno-politički rezonantniji. Tako, radnja je ambijentirana u "podijeljeni" Berlin 1977., godine kad je prva "Suspiria" puštena u kina, te se svako malo očeše o terorizam, grupu Baader-Meinhof, čak i post-naci k(r)ivnju njemačkog naroda nakon 2. svjetskog rata, što nema ama baš nikakve veze s centralnom temom i samo gomila motive već ionako dobrano gustog filma koji traje sat vremena više od originala.

Zato je (u odnosu na original produbljeni) podtekst i koncept majčinstva kao mitološke ženske (ne)solidarnosti i moći vještica perfidno smislen i provokativan u kontekstu "Time's Up" pokreta i nekog novog "lova na vještice". U Guadagninovu filmu jedva da ima muškog lika, a i kad ga ima (dr. Josef Klemperer), glumi ga žena (treći put Swinton pod pseudonimom Lutz Ebersdorf).

Nezaboravno metafizičko finale nove "Suspirije", bizarno, ali i proganjajuće u orgijastičnom, snoliko-košmarnom, groteskno-prelijepom i šokovitom hororu, dovodi sve prethodno rečeno do metafizičkog ekstrema, jednako tako se ekstremno priklanjajući staroj u vizualnom smislu. Svaki kutak kadra biva ispunjen crvenom bojom krvi da bi se i Argentove oči (napokon) zacaklile.

Jaka ženska ekipa

U filmu još glume i Mia Goth ("Nimfomanka"), Chloe Grace Moretz ("Kick-Ass"), Sylvie Testud ("Lourdes")... kao i Renee Soutendijk, kultna glumica iz "Četvrtog čovjeka" Paula Verhoevena, te veteranka europske kinemtografije Ingrid Caven.

Naslovnica Cinemark