Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PRIČA O TRI SESTRE Čehov iz ruralne Turske

FILM: Kiz Kardesler; drama; Turska, 2019.; REŽIJA: Emin Alper; ULOGE: Cemre Ebüzziya, Helin Kandemir; OCJENA: ** 1/2

'Priča o tri sestre' je vratila turski film u glavnu konkurenciju Berlinalea. Valja cijeniti Alperov pokušaj bajkovita spajanja (festivalskog) filma i kazališta, braće Grimm i Čehova, odnosno prebacivanja 'Tri sestre' u ruralnu Tursku, premda redatelju ide puno bolje filmsko od teatarskog, da ne kažemo teatralnog koje je njegov uzor Ceylan savršeno po(d)mirio u 'Zimskom snu'.

Glavna konkurencija Berlinalea bila je osam godina osiromašena za turski film. Toliko je, naime, vremena prošlo otkad se za Zlatnog medvjeda natjecao "Our Grand Despair" Seyfija Teomana. Taj je film naslijedio "Med" Semiha Kaplanoglua. Dakle, dvije godine zaredom Turska je imala svog predstavnika u berlinskoj konkurenciji. A onda je uslijedio tajac do ovogodišnje "Priče o dvije sestre" ("Kiz Kardesler") Emina Alpera, desetog turskog filma uopće koji je ušao u "competition" Berlinalea.

Nisu, doduše, Turci stagnirali u međuvremenu. Bili su u Cannesu kao Nuri Bilge Ceylan ("Zimski san", "Drvo divlje kruške") i Sundanceu poput Tolge Karacelika ("Leptiri"). Bili su i u Veneciji, gdje je 2015. Alperov drugijenac "Frenzy" ("Abluka") osvojio specijalno priznanje žirija. Alperu je ovo drugi put na Berlinaleu: s prvijencem "Beyond The Hill" ("Tepenin Ardi") bio je 2012. u sekciji Forum i također osvojio "special mention" žirija.

Pohvalno je da je Alper vratio tursku kinematografiju u konkurenciju (69.) Berlinalea, no redatelj zasad još nije do kraja razvio iskazani potencijal novog Ceylana. Turska kinematografija nije, znači, dobila "novog Ceylana" s "A Tale Of Three Sisters", ali jest festivalski film koji će je predstavljati u toku 2019. godine. "Priča o tri sestre" je upravo tipični hermetični primjer festivalske egzotike kakav je danas na cijeni i selektori ga žele pošto-poto prikazati, ako treba i "naslijepo".

Nije, dakako, "Kiz Kardesler" bez vrlina, dapače valja cijeniti Alperov pokušaj bajkovita spajanja (festivalskog) filma i kazališta, braće Grimm i Čehova, odnosno prebacivanja "Tri sestre" u ruralnu Tursku, premda redatelju ide puno bolje filmsko od teatarskog, da ne kažemo teatralnog, koje je njegov uzor Ceylan savršeno po(d)mirio u "Winter Sleep".

Naslov Ceylanova "Bilo jednom u Anatoliji" može se primijeniti i ovdje, u smislu da bi film doslovce mogao početi tim početnim "fairy tale" riječima pripovijedajući bajku za odrasle dok su djeca ušuškana u krevetu za spavanac. Ovo je priča o tri sestre iz siromašnog sela u središnjoj Anatoliji koje je dominantni otac Şevket (Müfit Kayacan) dao u imućne obitelji kao usvojenu djecu (turski "besleme") kako bi poboljšale živote, iako ih se tretira kao sluge.

Alper zna kako otvoriti film: subjektivni kadar vožnje autom sa stražnjeg sjedišta osobito je dojmljiv ako sjedite u prvom redu kina kao što je sjedio autor ovih redaka. Autom se u selo iz grada vraća jedna od sestara, najmlađa Havva (Helin Kandemir), i to nakon smrti polubrata. Djevojka se teško privikava na život i izoliranom selu, ali utjehu joj pruža najstarija sestra Reyhan (Cemre Ebüzziya) koja se vratila kući nakon što je zatrudnjela i udala se za pastira Veysela (Kayhan Açıkgöz) da prikrije sramotu.

Sliku kompletira također sramotni povratak treće "srednje" sestre Nurhan (Ece Yüksel) koja je tukla mlađe ukućane zato što su mokrili u krevet. Sve tri sestre sanjaju o boljem životu i bijegu od patrijarhata daleko od kuće/sela bogu iza nogu, ali ne uče na greškama, niti ih ispravljaju, čekajući nešto da se dogodi, ma išta.

I gledatelj bi mogao sanjati o boljem filmu ili barem filmu u kojem će se nešto događati i likovi (u pojavno dojmljivu tumačenju glumica) neće artificijalno izgovarati dijaloge i monologe, kao da čekaju svoj red za govor, što nije u sprezi s (na momente kvazi-magičnim i metaforičkim) realizmom Alperove prilagodbe Čehova.

Alperovo "kazalište u (rustikalnoj) kući" je preteatralno. Redatelj filmski živne tek kad se kamera odvoji od likova u krupnim i srednim planovima, izađe napolje iz interijera i nahrani oči "widescreen" prizorima predivnih, sjajno snimljenih (pohvala za direktora fotografije Emrea Erkmena) snježnih planinskih vrhova, brda i dolina.

Jedino u tim trenucima "A Tale Of Three Sisters" ostavlja dojam onoga što je Alper htio postići – filmovanih priča/bajki za laku noć koje otac triju sestara priča kćerkama opet i iznova, u začaranom krugu. Onakvih kakve se pričaju uz logorsku vatru ili kamin tijekom studene noći kako bi se lakše ili teže utonulo u "zimski san".

Priča o seksu

Sestre uspijevaju slobodno razgovarati o seksu i mlohavim penisima, a muškarci su većinom prikazani kao frustrirani i nesposobni tipovi. No, s obzirom na to gdje i kako ih film ostavlja, teško da je "Priča o tri sestre" idealan predstavnik "MeToo" pokreta kojemu je Berlinale bio posvećen, , posebice kad se sjetimo lika izvjesne seljanke Hatice (Basak Kivilcim Ertanoglu). Ta žena se povremeno ukaže u kadru i pritom radi kolutove na snijegu, repetitivno se prevrćući preko glave.

Naslovnica Cinemark