Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PROKLETSTVO TUGUJUĆE ŽENE La Llorona ili Časna? La Llorona!

FILM: The Curse Of The Weeping Woman; horor; SAD, 2019.; REŽIJA: Michael Chaves; ULOGE: Linda Cardellini, Raymond Cruz; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ***

Netko bi La Lloronu mogao zamijeniti za Časnu (požutjele oči, isušena koža boje pepela, truli pocrnjeli nokti). Razlika u njihovoj pojavnosti takoreći je samo u 'yin-yang' obleki: časna plaši u crnoj odori redovnice, a La Llorona u bijeloj vjenčanici. Dvije horor negativke, ipak, imaju drukčije mitologije i 'modus operandi', a La Llorona ima i bolji ili zanimljiviji film.

"Što čuješ? Njezin plač." – "Prokletstvo tugujuće žene" (2019.)

Annabelle. Časna. La Llorona. "Prizivanja" šire svemir po Marvelovoj recepturi i prizivaju potencijalno ikoničke horor negativce. U očekivanju dolaska "The Conjuring 3", treće "Annabelle" i "The Nun 2", u kina je stigao još jedan hit profitabilne franšize studija Warner Bros i producenta Jamesa Wana - "The Curse of La Llorona" ili "The Curse Of The Weeping Woman" redatelja Michaela Chavesa.

Film ponosno ističe na plakatu da je "od producenata 'The Conjuring' svemira" i ne libi se prizvati "Annabelle" u sjećanje, da se slučajno ne zaborave njegovi hororski korijeni. Lutka Annabelle će zabljesnuti u jednom kadru "Prokletstva tugujuće žene", a epizodu ima i svećenik Perez (Tony Amendola) iz prve "Annabelle" s monologom o "stvarima koje lupnu u noći" itd.

Srećom, "The Curse of La Llorona" ne siluje pretjerano poveznice i ne zatrpava kadar "hyper-linkovima" kao Marvelovi blockbusteri, odnosno nastoji se fokusirati na vlastitu "babarogu". Olakotna okolnost za "prepoznatljivost" franšize u oku ADD generacije kinopublike jest što bi netko La Lloronu mogao zamijeniti za Časnu (požutjele oči, isušena koža boje pepela, truli pocrnjeli nokti).

Okej, La Llorona je "ljepša", ali razlika u njihovoj pojavnosti takoreći je samo u "yin-yang" obleki: časna plaši u crnoj odori redovnice, a La Llorona u bijeloj vjenčanici, dakle da potencijalno zamijene halje, rijetko tko bi to opazio. Dvije horor negativke, ipak, imaju drukčije mitologije i "modus operandi", a La Llorona ima i bolji, zanimljiviji film.

La Llorona je dio narodne priče, tj. meksičkog folklora. Film se otvara u Meksiku 1673. godine. Idiličnu sliku obiteljskog držanja za ruke na polju ubrzo šaraju tamniji tonovi. Majka (Marisol Ramirez) utapa jednog sina u rijeci, drugi se daje u bijeg, ali nije joj uspio umaći.

Kasnije doznajemo da su djecoubilački "medejski" porivi posljedica ljubomornog ispada nakon što je pronašla muža u zagrljaju mlađe žene. A kad je shvatila što je napravila, majka je utopila i samu sebe. Otad obitava kao duh između svijeta živih i mrtvih, odakle baca prokletstvo na tuđu djecu i otima ih kao nadomjestak za vlastitu.

Godine 1973. u Los Angelesu, gdje se radnja nakon prologa trajno nastanjuje, meta La Llorone postaju sinovi Patricije Alvarez (povratnica Patricia Velasquez). Kad se u Patricijin slučaj umiješa socijalna radnica iz službe za zaštitu djece, samohrana mama Anna Tate-Garcia (srčana izvedba Linde Cardellini), prokletstvo prelazi na njezine klince, Chrisa (Roman Christou) i Samanthu (Jaynee-Lynne Kinchen).

Djeca će čuti La Lloronin plač i osjetiti njezine suze kako peku u vidu krvavog biljega koji im ostavlja na ruci. "Žena u bijeloj haljini želi da postanemo njeni", Chris će bojažljivo reći majci koja se, dakako, neće predati bez borbe. Duel Anne i La Llorone redatelj Chaves snima kao duel dviju majki.

Nije to ni izbliza mitski u rangu "Aliensa", više na tragu "Mame" Andyja Muschiettija s Jessicom Chastain, ali je prilično intrigantno. Bilo bi još (politički) intrigantnije da je Anna "čista" Amerikanka, a ne udovica pokojnog "latino" policajca koju, kao i njezinu djecu, samo njegovo prezime Garcia vezuje s latino-kulturom.

Jer, La Llorona kao "zlo koje nema granica" dolazi s druge strane meksičke granice. Zamislite, dakle, da meksička avet vreba američke klince u vrijeme najavljenog podizanja Trumpova graničnog "zida". Krajnje provokativno, zar ne? No, ovako je isto dovoljno interesantno da film ima nekakav (rasni) podtekst, a da je i dalje čisti horor.

Za razliku od kinohitova Jordana Peelea "Bježi!" i "Mi", "Prokletstvo tugujuće žene" je najprije strava i užas pa tek onda politika i društvo, najprije horor, pa tek onda nekakav "statement", nipošto obratno. Znači, "klasični" horor otprilike kao novo "Groblje kućnih ljubimaca" s kojim je film tu negdje po kakvoći, pa i nešto kvalitetniji.

Unutar serijala "Prizivanje" film je iznad "Časne", prve "Annabelle" pogotovo, a izvan "Conjuringova" svemira je li-la s "Kad se svjetla ugase", tj. debelo ispred recentnijih hororčića poput "Istine ili izazova", "Uklete redovnice", "Niz mračan hodnik", "Kuće duhova", "Slender Mana"...

Kao horor nadnaravnog tipa, "The Curse of La Llorona" ne donosi ništa posebno novo, iako radi blagi pomak "haunted house" podžanra kad u obiteljski dom dođe vjerski iscjelitelj Rafael (Raymond Cruz) kao obrana od zloduha.

Naime, La Llorona ne opsjeda kuću nego ukućane koji "nigdje nisu na sigurnom". Opsjedanja su većim dijelom u formi "bu" scena: gotovo svaka pojava La Llorone je orkestrirana da "trzne" gledatelja u kinofotelji. "Prokletstvo tugujuće žene" teško da će ostati u duljem hororskom sjećanju.

Ali, poneke scene ili momenti bi mogli (pojava sablasti u hodniku sirotišta, napad na djecu u autu, prozirni kišobran, pranje kose, klinci ispod stola), poglavito nadahnuto isprepletanje zavjese i vjenčanice. Istina, neke "bu" scene su tipizirane, samo za nevine (mlađe) okice, a s njima u paru dolaze i klišeji koji izazivaju "screamovske" reakcije publike ("glupača"), tipa da Samantha pokušava dosegnuti lutku izvan označene zaštite od Llorone.

Neke scene su i kreativne ili barem efektne da uzdignu film iznad prosjeka. Chaves je režiju shvatio kao studentsku žanrovsku vježbu za profesora Wana ("boo" scene, dugi kadrovi, dječji strah od mraka...) i odao počast nekim formativnim uzorima, poput Raimijeve "Zle smrti", s kamerom u naletu prema vratima kuće iz vizure La Llorone. Redateljska gaža na "Prizivanjima 3" je prizvana.

Pronađena Linda, nestala Patricia

Lindu Cardellini nedavno smo gledali u oskarovskoj "Zelenoj knjizi", upravo je gledamo i u novim "Osvetnicima", a Patriciju Velasquez, zvijezdu prve dvije "Mumije", nismo vidjeli od početka 2000-ih u kinima.

Naslovnica Cinemark