Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

NE ZANIMA ME AKO U POVIJESTI OSTANEMO ZAPISANI KAO BARBARI I Rumunji su ubijali Židove, zar ne? Radu Jude pita di si bio '41.

FILM: Îmi este indiferent dacă în istorie vom intra ca barbari / I Do Not Care If We Go Down in History as Barbarians; drama; Rumunjska, 2018.; REŽIJA: Radu Jude; ULOGE: Ioana Iacob, Alex Bogdan; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ****

Radu Jude se kuražno obračunava s rumunjskom povijesti. Redatelj želi stvoriti 'iluziju' da publika gleda igrani film dok joj 'dokumentaristički' predočava istinu i suočava je s antisemitizmom prošlosti i – sadašnjosti.

Bravo, Radu Jude! Preuzimamo naslov Judeovog pretposljednjeg filma "Aferim!" i čestitamo mu na novome. Pobjednik festivala u Karlovim Varyma i Vukovaru, "Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari" možda nije na najvišoj razini Judeovih prethodnih ostvarenja "Najsretnija djevojka na svijetu", "Svi u našoj obitelji" i "Bravo!", ali je autorski dosljedan, društveno provokativan i relevantan komad rumunjskog "novog vala".

Revizionistički film kojim se Jude kuražno obračunava s rumunjskom povijesti, odnosno tretmanom Židova i grijesima prošlih generacija. U tom smislu "I Do Not Care If We Go Down in History as Barbarians" nastavlja točno tamo gdje je stao rumunjski/balkanski vestern "Aferim!" koji je, ambijentiran a razmeđe 18. i 19. stoljeća, kronicirao korijene tog tretmana, pridodajući Židovima i Rome.

"Bravo!" je izazvao kontroverzije u domovini zbog teme i jedva bio snimljen, stoga "Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari" izgleda kao "meta" film o nastajanju prijašnjeg. Idealistička kazališna redateljica Mariana Marin (Ioana Iacob) za državni blagdan, na trgu u centru grada,  priprema kazališnu inscenaciju nemilog događaja iz 1941., kad je rumunjska vojska dala obol u čistki stotina tisuća Židova.

Pritom, Mariana nailazi na pritiske lokalne zajednice koja smatra da je "opsjednuta rumunjskim masakrima", pa i otpor vlastitih statista, sve s ciljem da ublaži istinitu verziju povijesti (masakr u Odessi), jednako kao što je Jude nailazio snimajući "Aferim!", ali i ovaj film.

"Sve je ovo antirumunjsko. Ne, nego suočavanje s našom povijesti", tipičan je dijalog između oponenata koji su očekivali "odavanje počasti herojima" i Mariane koju "živcira poricanje". Radeći više od "rekonstrukcije", "politički i edukativni pothvat", redateljica Mariana je redateljev supstitut, alter ego ("ovo nije režiranje, ovdje je potreban ekstreman realizam"), a u prvoj sceni glumica koja ju glumi, Iacob, u kameru govori kako će glumiti - redateljicu Marin.

Kad Mariana suoči sugovornike s brojkom od 380.000 Židova koje su ubili Rumunji pod vodstvom tadašnjeg rumunjskog profašističkog diktatora, maršala Iona Antonescua (naslov filma je citat iz njegova govora), ovi će se vaditi na to da je računica kriva ili su neki od njih zbrojeni dvaput.

Crni humor nije bio stran Judeu od prvijenca, ovdje crnji ne može biti, ali poglavlje rumunjske povijesti je odveć realistički mračno da bi se gledatelji smijali kao što su se, recimo, smijali apsurdu filma "Policijski, pridjev". Kako je Judeovu posljednjem filmu prethodio dokumentarac "Nacija mrtvih" na istu/sličnu temu, mogli bismo reći da Rumunj radi isto što i Ognjen Glavonić koji je nakon dokumentarca "Dubina II" snimio "Teret".

S time da se "I Do Not Care If We Go Down in History as Barbarians" ponaša kao hibrid dokumentarnog i igranog filma, nekakav metafilmski "mockumentary" u kojem Jude razbija četvrti zid, poigrava se narativno i(li) stilski Godarda, Wajde, ali i Žilnika, ubacujući arhivske povijesne snimke poput "oslobođenja" Odesse gdje "hrabri vojnici podižu rumunjsku zastavu za koju su se borili".

U filmu slušamo dijaloge poput "Ogledalo, nije li to Tarkovski? Zove se ogledalo jer je maršal ogledalo Rumunjske" ili "Hannah Arendt tvrdi da je Rumunjska zemlja s najviše antisemitizma". Jude želi režijom, stilskim i inim postupcima, "stilizirano, sažeto, teatralno", stvoriti "iluziju" da publika gleda igrani film dok joj "dokumentaristički" predočava istinu i suočava je s antisemitizmom prošlosti i – sadašnjosti.

Antisemitistička nastojanja bujaju (istočnom) Europom današnjice, stoga se Judeov film čini nužnim, makar ponekad i malčice predoslovnim. "Cijela Europa je postala antisemitska, pa smo i mi to postali", govori Mariana u prošlom vremenu, ali s ehom u sadašnjosti koji odzvanja u završnoj sceni. Cigani glume Židove, a antisemitizam izvire iz ljudi u publici naklonjenoj fašistima.

"Uhvati ga, uhvati prljavog Židova", ori se glavnim gradskim trgom gdje Mariana postavlja predstavu sa neugodnom scenom paleži ljudskih tijela. "O čemu ljudi razmišljaju dok ih guta plamen", misli Mariana, ali ne i publika njezine predstave. Svjetina plješće u scenama kad Židovi bivaju živi zapaljeni.

'Igra se Leni Riefenstahl'

Film s najdužim naslovom u posljednje vrijeme uz "Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja" krcat je filmskim referencijama. Spominju se filmovi o zombijima, redatelji ("Igra se Leni Riefenstahl", "Spielberg je režirao film o Nijemcu koji je spasio Židove, neka snima svoje 'Jurske parkove'"...). Jude je za jednu od uloga opet angažirao Alexandrua Dabiju iz "Brava".

Naslovnica Cinemark

VIŠE IZ RUBRIKE