Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PROJEKT: VJEŠTICA IZ BLAIRA Horor senzacija - reality novog milenija

FILM: The Blair Witch Project; horor; SAD, 1999.; REŽIJA: Daniel Myrick-Eduardo Sanchez; ULOGE: Heather Donahue, Michael C. Williams; OCJENA: **** 1/2

'Projekt: Vještica iz Blaira' je s kinoplatna u stvarnost TV-a (reality showovi) i društenih mreža ('šaljiva' kućna videa) prelio kompulzivno 'selfie' bilježenje kamerom svakog besmislenog trenutka iritantnih likova koji bauljaju po kućama, šumama i gorama računajući da ih svaki gledatelj želi pratiti u stopu. To je druga, tamna strana hororske medalje jednog od najutjecajnijih filmova 90-ih.

Transfuzija svježe krvi u žanr horora devedesetih stigla je s velikim kinohitom "The Blair Witch Project" (1999.) dvojca Daniel Myrick-Eduardo Sanchez. Ironično, u filmu "Projekt: Vještica iz Blaira" jedva da se prolila kap krvi. Bio je to nešto drukčiji, žanrovski dezodorirajući horor, lišen nasilne eksplicitnosti.

Podsjetimo se, devedesete su većinski životarile na staroj slavi slashera osamdesetih, oživljavajući Freddyja Kruegera i Jasona Voorheesa ili stvarajući nove, više ili manje dojmljive antagoniste prema njihovu liku i nedjelu (kultni "Candyman", ribar s kukom iz "Znam što si radila prošlog ljeta").

U filmu "The Blair Witch Project", za razliku od dominantnih horora dekade, zvukovi mraka bili su strašniji od maskiranih antagonista, tj. onoga tko/što ih pravi i iz njega u konačnici izlazi da proguta likove. Na izmaku devedesetih "Vještica iz Blaira" je stigla u kina kao drugo najveće žanrovsko osvježenje dekade nakon satiričnog "Vriska" s kojim ima dodirnih točaka u bolnoj revitalizaciji žanra.

U slučaju "Screama" bila je to autoironija u (krvnoj) slici i tonu, satira na račun klišeiziranih likova i situacija kakvih ne nedostaje i u "The Blair Witch Project" koji je, pak, poružnio sliku horora do granice (kvazi)dokumentarnog realizma. Nije to bio prvi film takvog doku-stila koji je horor ogolio do kosti. Njegova preteča je šokantni "Cannibal Hollocaust" Ruggera Deodata iz 1980. godine.

No, u to doba oko gledatelja nije još bilo upoznato s "dokumentarističkom" slikom u filmovima. "Vještica iz Blaira" je imala puno bolji tajming. Preuzela je (štafetnu) kameru iz ruke ne samo od "Kanibalskog holokausta", nego i od Dogme, danskog filmaškog pokreta začeta 1995. godine s realističnom estetikom nadomak dokumentaraca.

Ovdje se troje studenata-filmaša, Heather (Heather Donahue), Mike (Michael C. Williams) i Josh (Joshua Leonard), drže dobrog dijela Dogminih pravila - snimanje se mora obaviti na lokaciji, kamera mora biti iz ruke, specijalni efeti nisu dozvoljeni...

Njih troje su se otisnuli duboko u šumu kako bi snimili dokumentarac o lokalnim duhovima i legendama Marylanda, konkretno Vještici iz Blaira, nesvjesni da će postati žrtve mita koji istražuju i dokumentiraju. Film koji oni snimaju ovjekovječujući na kameru svaki svoj korak i film koji mi gledamo postat će dokument(arac) doživljenog horora, u završnici uistinu prilično jezivog (otisci dlanova na zidovima napuštene kuće, Mike postavljen licem prema kutu...).

Totalno "meta". Uvodni natpis notira kako je u listopadu 1994. troje studenata filma nestalo u šumama dok su snimali dokumentarac i da su godinu kasnije njihove snime nađene, dakle ove pred našim očima. Kako se glumci zovu isto kao likovi, a produkcija djeluje gerilski jeftino, sirovo, ne(s)montirano, riječju "neprofesionalno" za kinofilm, mnogi su doista (po)mislili da im se nešto strašno zapravo dogodilo i da gledaju stvarni "found footage" nesretnih studenata.

Snažna reklamna kampanja filma o Vještici iz Blaira i (ne)postojećoj "urbanoj legendi" dodatno ih je uvjerila u to u ranim danima interneta i viralnog marketinga kakvog danas poznajemo. I publika u splitskom kinu "Karaman", gdje je film onda djelovao kao interaktivno hororsko iskustvo, dvojila je "ma ovo ne može biti stvarno ili možda može?!".

Naravno, nije bilo stvarno, bio je to samo film. Na koncu, koje bi kino igdje vrtilo stvarne horor snimke da policija ne bi reagirala, a "The Blair Witch Project" je imao masovnu kinodistribuciju u Americi i svijetu, gdje je na uloženih 60 tisuća dolara zaradio senzacionalnih 150, odnosno 250 milijuna, što ga još uvijek čini jednim od najprofitabilnijih filmova u povijesti.

Myrick i Sanchez su pomnom režijom postigli osjećaj realistične spontanosti i stvorili savršenu iluziju pravog dokumentarca o tome što se dogodilo mladim filmašima, među ostalim i tako da su glumce odvukli u šumu, ohrabrili ih da improviziraju dijaloge i uvaljivali im spačke da se zapravo prepadnu.

"Vještica iz Blaira" nije samo postavila kamen temeljac metafilmskog "found footage" podžanra ("Paranormalno", "REC", "Cloverfield"...), moguće i posredno utjecala na "boom" dokumentaraca u 21. stoljeću (blockbusteri Michaela Moorea...), te koketiranje akcijskih i SF filmova s doku-estetikom ("Bourneova nadmoć", "Distrikt 9"...).

Oa je i jedna od najuspješnijih filmaških prevara 20. stoljeća, gotovo u rangu "Rata svjetova" Orsona Wellesa, što nas dovodi do njezinog trajnog eha koji odzvanja dan-danas u eri "fake newsa". Ljudi su čitali o Vještici iz Blaira na internetu (tada je pupao) i automatski smatrali da sve mora biti istina.

A osobito kad su vidjeli snimke studenata, jer ako je snimljeno, znači da se dogodilo. Jedan od najutjecajnijih filmova devedesetih ne samo unutar (horor) kinematografije, nego i izvan nje, predodredio je tu filozofiju. Dok studenti izgubljeni i naporni šize i lutaju šumom, imalo je "meta" smisla da Heather ne želi isključiti kameru i prestane snimati niti kad je Mike i Josh mole da je ugasi i pitaju se zašto sve ide na video.

"Dirneš li mi kameru...", prijeti Heather koja drži upaljen "rec" i snima svoj dokumentarac, čak i kad se ispovijeda u krupnom planu sva u suzama koje joj, kao prethodnici Adele u "Adelinom životu", kapaju iz očiju i nosa. "Bojim se zatvoriti oči, bojim se otvoriti ih", definira ona horor kao takav, ali i filmaštvo.

Studentica je filmašica i živi za (dokumentarni) film do zadnjeg daha. "Vidim zašto voliš tu kameru. Nije baš stvarnost. To je skroz filtrirana stvarnost. Možeš se pretvarati da nije sve kako jest", kaže Josh propitujući stvarnu prirodu mita (njihova) filma koji je oblikovao kvazi-realistički TV/YouTube videoizričaj novog milenija s obveznim unošenjem kamere u lice.

"The Blair Witch Project" je s kinoplatna u stvarnost TV-a (reality showovi) i društenih mreža ("šaljiva" kućna videa) prelio kompulzivno "selfie" bilježenje kamerom svakog (be)smislenog trenutka manje-više iritantnih likova koji bauljaju po kućama, šumama i gorama računajući da ih svaki gledatelj želi pratiti u stopu. Danas svi snimaju svoj "film" i sve stavljaju na video misleći da su redatelji kao Heather. To je druga, tamna strana hororske medalje "Vještice iz Blaira".

Nastavak i remake

Godine 2000. snimljen je slabi, brzopotezni nastavak "Book Of Shadows: Blair Witch 2" koji je napustio "found footage" estetiku. Remake ili reboot iz 2016., naslovljen "Blair Witch", vratio se toj stilizaciji i bio je znatno bolji od nastavka, premda nije ostvario "impact" originala. Režirao ga je žanrovski specijalist Adam Wingard ("You're Next", "The Guest").

 

Naslovnica Cinemark