Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Hajduku protiv Dinama treba čudo

GLAVA U BALUNU

Naše nogometno prvenstvo stiglo je do faze nezanimljivosti. Jedina uzbuđenja mogu se osjetiti kad padaju golovi u zadnjim trenucima utakmice, u takozvanom sudačkom vremenu, kad se na dramatičan način dobivaju bodovi (kao Rijeka protiv Osijeka 2:1) ili gube (kao Hajduk sa Osijekom 2:2 ili Split protiv Istre 1961 1:1).

U stvari čeka se rasplet u kupu, mogu li se dogoditi senzacije, to da Slaven Belupo i Hajduk u polufinalu eliminiraju Rijeku i Dinama. Onako pošteno, pa ma kako to bilo razočaravajuće za armiju navijača splitskih “bijelih“, da se kojim slučajem igra samo jedna utakmica, to bi se moglo i dogoditi.

Sjećam se atmosfere prije one slavne, baš legendarne finalne utakmice za kup maršala Tita u Beogradu između Crvene zvezde i Hajduka, pamtim dobro taj datum 8. svibnja 1991. Do završnog dvoboja Hajduk se na neki način provlačio, zamislite s Pelisterom u Splitu 1:1 (strijelac Grgica Kovač), pa prolaz u Bitoli s omjerom 2:2 (golovi Igora Štimca i Ardiana Koznikua). Tada sam bio direktor Hajduka i u svoje zasluge, pa makar vam to bilo bahato, ubrajam plasman u četvrtfinale. Kako? Pa nisam ja dao gol!?

Naravno, ali sam poslije neodlučene utakmice u Splitu shvatio da samo besprijekorno suđenje u uzvratu može ponuditi šansu za prolaz u uzavreloj Bitoli. E da, tako je bilo, osigurao sam da nam sudi beogradski internacionalac Zoran Petrović. Znao sam da je ne samo izvanredan sudac nego i – neustrašiv, pravi autoritet, koji neće podleći doslovno razjarenoj masi navijača Pelistera. Sudio je perfektno i Hajduk je prošao dalje.

U četvrtfinalu protiv Rijeke na Kantridi 1:0 (Robert Jarni), onda – sjetite se – u Gružu uzvrat 1:1 (Goran Vučević), zatim dvije pobjede protiv Borca od po 1:0 (u Splitu opet Štimac, u Banja Luci Alen Bokšić). Došlo je veliko finale, a ja sam s položaja direktora Hajduka abdicirao, vratio se u redakciju Slobodne, pa sam lamentirao – zbog masakra naših policajaca u Borovom selu (dvanaset ubijenih i dvadeset teško ranjenih) – da se finale ne igra, da se barem odgodi, zagovarao sam kako je nepravedna jedna finalna utakmica i to u Beogradu.

Samo vratar Kalinić reprezentativni kalibar

Josip Skoblar, tada trener Hajduka, ovih dana francuski vitez na račun svojih golova i igara za Olympique, naljutio se na mene:

- Ma koje dvije utakmice? Jesi li ti lud? Pa u dvije utakmice mi ih ne možemo dobiti. Ali u jednoj, makar to bilo u Beogradu, mi smo ih u stanju pobijediti…

Tako je i bilo, neustrašivi Skoblar pripremio je momčad i odveo je do jedne od najznačajnijih pobjeda u povijesti Hajduka (pobjedonosni gol Bokšića). Sve to sam vam ispričao isključivo zbog one ocjene uoči ovogodišnjeg polufinala, to da Slaven Belupo i Hajduk teško mogu u finale u dva polufinalna susreta.

Ajde, molim vas da se ne palite bez veze, itekako bih volio da Damir Burić ponovi podvig Hajduka pod vodstvom Stanka Poklepovića (0:0 u Zagrebu, 1:0 u Splitu, gol Senijada Ibričića). Sad će mi netko prigovoriti o nonsensu, kao tvrdim Hajduk ne može u dvije polufinalne utakmice izbaciti Dinama, a eto ipak se to dogodilo u travnju 2010. E ali u to doba “bijeli“ su raspolagali neusporedivo boljim igračima od današnjeg igračkog korpusa.

Hajduk danas praktično osim vratara Lovre Kalinića nema igrača za reprezentaciju Hrvatske. Dok je bio na hrvatskoj sceni Mijo Caktaš mogli su se u Poljudu i nadati pozivu za njega za Francusku i Euro 2016. Možda bi uz Caktaša bolje igrao i Nikola Vlašić, pa da se i on ponada pozivu i to isključivo sa stajališta mladosti i perspektive premda i to izgleda iluzorno. Ima ih koji će tvrditi da bi Vlašić već igrao za A reprezentaciju da kojim slučajem nosi dres Dinama, ali je i to upitno…

Uglavnom, dvije utakmice protiv Dinama u Poljudu, sve u četiri dana (16. i 19. ožujka) najprije ona za kup, pa prvenstvena pokazat će realnu snagu aktualnog Hajduka.

Čačić opterećen hipotekom Mamića

Onda dolazi stanka u prvenstvu zbog dva nastupa reprezentacije Hrvatske: Izrael u Osijeku i Mađarska u Budimpešti. Izbornik Ante Čačić objavio je kandidate, odredio je svega sedamnaest igrača i tri vratara za dvije utakmice. Objasnio je da želi omogućiti igračima više vremena, bez nekih eksperimentiranja.

Čudno je da na popisu nema pravog lijevog beka, što znači da će ipak eksperimentirati i provjeravati Šimu Vrsaljka na tom položaju. Ili čak Vedrana Ćorluku, što bi bilo sasvim neprirodno. Kad smo kod analize pozvanih može se staviti neka opaska, na primjer da je ipak trebao uzeti u obzir Ivana Strinića i to bez obzira što nije standardan u Napoliju. Može se staviti i primjedba na račun trećeg vratara Ivana Vargića, koji nije format za reprezentaciju (bolje brani, na primjer, Danijel Zagorac ili čak mladi Dominik Livaković).

Eto pozvao je tri vratara, kao zlu ne trebalo, a niti jednog lijevog beka. Onda boli, doslovno tako, spoznaja da na popisu nema Marija Pašalića, koji bi po svim kriterijima trebao dobiti prednost u odnosu na Alena Halilovića i Domagoja Antolića. E znam, unaprijed, kako bi se onda, da se Pašalić, uz Halilovića i Antolića, nađe među kandidatima, našlo prostora za Antu Ćorića, kojeg zagrebački mediji promptno guraju u prvi plan. Ili s takvom tvrdnjom griješim dušu?

I da se ne zaboravi na Marina Tomasova, najboljeg igrača HNL-a, kojeg se mora tretirati barem kao alternaciju Ivanu Perišiću na položaju ofenzivnog veznog. Sigurno, Čačić je opterećen hipotekom čovjeka Zdravka Mamića, te će se baš na izboru preostale trojice – uz ovu dvadesetoricu – za ekspediciju u Francuskoj, otkriti koliko je izbornik neovisan…

Naslovnica Glava u balunu