Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Zdravko Reić: Tonči je novi dokaz metropole sporta

glava u balunu

Eto, hrvatski jedriličari, volim naglasiti splitski, osigurali su prvu olimpijsku medalju u jedrenju u režiji Tonča Stipanovića, člana Mornara.

Fantastičan uspjeh Tončice, kako je od malena nadimak tog pomorskog vuka, još jedan veličanstveni dokaz da je Split svjetska metropola sporta.

Radi se o senzacionalnom podatku: splitski sportaši su tako od 1952. do 2016. osvajali medalje u čak, zamislite, jedanaest olimpijskih sportova. Majko moja, treba se na račun tog fakta, zlamenovat, jer je to mirakul, vjerojatno jedinstven u svijetu.

Dakle, do sada su na Olimpijskim igrama splitski sportaši osvajali medalje u vaterpolu (na čak devet Igara), košarci (šest), nogometu (pet), veslanju (četiri), plivanju, dizanju utega, tenisu, rukometu (na po dvoje), atletici, taekwondou i sad jedrenju (na po jednim Igrama).

Ma dajte, priznajte da je to nevjerojatno, jedanaest različitih sportova, što je dokaz multitalentiranosti splitskih sportaša. Bilo bi zanimljivo pokušati utvrditi ima li koji grad na svijetu takve rezultate u odnosu na broj stanovnika, vrijedilo bi to ispitati, vjerojatno je moguće u arhivu olimpijskog muzeja u Lausannei.

Splitsko jedrenje je oduvijek bilo najmoćnije u bivšoj državi, pa sad u Hrvatskoj. Željko Jerkov, košarkaški as, sada zaljubljenik u jedrenje, u trenucima kad se iščekivalo u hangaru Mornara, u uvali Baluni, hoće li Stipanović osvojiti zlatnu ili srebrenu medalju, rekao je:

- Već nekoliko godina, šest ili sedam, pa i više, ova naša uvala predstavlja jedan od glavnih središta svjetskog jedrenja. Falila nam je samo jedna olimpijska medalja kao potvrda izvrsnosti, sad se to dešava. Stipanović je osvojio odličje, volio bih da to uspije i Ivanu Kljakoviću Gašpiću i to ne isključivo zato jer je Bambi član moga Labuda nego zato da se dokaže kako Tonćova medalja nije slučaj.

Jerkov je veličao talentiranost splitskih jedriličara, objašnjavao je kako je “talent najbitniji, pa kad se doda rad, enormni trud onda se stvara svjetska klasa“. Usput, poslije Blanke Vlašić (deset medalja osvojenih na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima) Jerkov je najtrofejniji splitski sportaš, vlasnik je devet medalja s najvećih natjecanja: dvije olimpijske, tri svjetske i četiri europske (Dino Rađa i Toni Kukoč donijeli su ih po osam s mega natjecanja).

Jedan engleski jedriličar, koji kopa po arhivima, upozorio je na zaboravljeni podatak (citirao ga je Ivan Kuret, izvanredni jedriličar, četvrti u klasi “finn“ na Igrama u Ateni 2004.): na Svjetskom prvenstvu u klasi “optimist“ 1999. Stipanović je osvojio srebrenu medalju u pojedinačnoj konkurenciji, a zlatnu u momčadskoj u kojoj su pored Tonča boje Hrvatske branili još Kljaković-Gašpić, Šime Fantela, Igor Marenić (zlatni u Riju) i Joško Lalić, sada trener jedriličara Orsana iz Dubrovnika.

Ali to nije sve. Kad se slavilo pedeset godina sportskog društva Mornar 1999., tadašnji predsjednik profesor Ivan Bilić (otac slavnog nogometaša i trenera Slavena) pozvao je na pozornicu splitskog teatra nositelje medalja pet klubova, izdvojio je legendarnu plivačicu Đurđicu Bjedov kao najbolju svih vremena (zlatna i srebrena medalja iz Meksika 1968.) i najmlađeg nositelja medalje, trinaestogodišnjeg Tonča Stipanovića, pa je rekao:

- Evo dječaka, drugog na svijetu u “optimistu“, on će za Hrvatsku osvajati medalje, sigurno i olimpijsku.

Kad se dogode značajni podvizi splitskih sportaša u pravilu se javlja pitanje koliko se u Dioklecijanovom gradu, može i po aktualnom gradonačelniku Ivi Baldasaru, ulaže u sport. Malo, skoro pa ništa, kao i u Hrvatskoj. Posebno je pitanje zašto se makar nešto više ne uradi na priznavanju značaja sporta u Splitu. Svega dvije splitske ulice imaju obilježje sporta (Šetalište Mediteranskih igara i ulica Bernarda Vukasa), jedan je spomenik postavljen u slavu nezaboravnog Bajde i to na inzistiranje, moglo bi se kazati na silu navijača Hajduka, pa je privremeno smješten kod stadiona u Poljudu.

Iz Udruge za osnivanje Muzeja sporta Splita, dakle entuzijasta koji vode najviše brige o sportskoj baštini, u više navrata pokretana je inicijativa da se na dostojniji način obilježe sportaši i klubovi zaslužni za slavu Splita.

No, nema šansi da u Komisiji za imenovanje ulica, trgova i spomenika prođe prijedlog da se stadion Hajduka nazove imenom Luke Kaliterne, dijelovi tribina po Frani Matošiću, Vladimiru Beari, Vukasu i Torcidi (i dalje po zaslugama igrača Hajduka), pa da mali trg pred starim domom ponese ime Hajduka, odnosno košarkaška dvorana po Branku Radoviću i tako dalje.

Radi se o tome da su članovi te komisije stranački ljudi, oni vode računa o političkim zaslugama i interesima, sport ih zanima uglavnom da bi se njime koristili u izbornim kampanjama.

A nedavno su u Umagu, organizatori tamošnjeg teniskog turnira počastili Gorana Ivaniševića, velikana svjetskog tenisa, glavni stadion nazvali su po njegovom imenu.

Nedavno sam saznao da su u Povljima na Braču imenovali Put Mladena Delića, po glasovitom radio i televizijskom reporteru, koji je u divljini imao svoju vikendicu (sad je tamo jedan makadamski put, koji vodi prema Lukama).

Zaista, nitko nije prorok u svojem Splitu.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE