Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Treba još 100 dana za ocijeniti Kosa

glava u balunu

Proživio sam, bolje je kazati preživio sam mnoga razočaranja s Hajdukom, posebno na europskoj sceni. Svjedočio sam porazima zbog kojih sam znao biti dugo ošamućen, jer sam u biti oduvijek u srcu navijač „bijelih".

Teško mi je pao St.Etienne (4:1 u Splitu, 1:5 u gostima), pa Eindhoven (2:0, 0:3), možda najteže drama protiv bečke Austrije (0:3 iz jedanaesteraca) ili ono s HSV-om (0:1 u Hamburgu, 3:2 u Splitu)... Bilo ih je još, ali to je bio znatno jači Hajduk koji je gubio europsko tlo pod nogama i koji je redovito imao sigurno mjesto u tim natjecanjima od značaja za klupsku afirmaciju u prvom redu, automatski za potenciranje igračkih vrijednosti.

Ovo protiv Maccabija doživio sam kao pravu klupsku kataklizmu, nešto što je možda značilo definitivni sunovrat Hajduka. Stvarno nije bilo sreće za „bijele", a po svim komponentama su je zaslužili. Nikad u povijesti splitskog kluba, pa ni onda kad su igrali polufinale Kupa pobjednika kupova (Leeds 0:1, 0:0) i Kupa UEFA (Tottenham 2:1, 0:1), pa su bili na korak do finala, Hajduku nije bio potrebniji plasman u slijedeću rundu kao ovog puta.

Radilo se o pravom bingu, dobitku glavnog zgoditka - nogometnom na račun nastavka natjecanja u Europskoj ligi, financijskom na račun izračuna dobiti od cca tridesetak milijuna kuna kako su izračunali naši novinari. A to je značilo i sigurnost, kontinuitet rada novih ljudi, koji su u Poljudu preuzeli vodstvo kluba.

Prije svega, iznad svega, čak i u odnosu na prosperitet kluba jedan takav uspjeh, plasman u Euroligu i mogućnost odigravanja još tri velike utakmice, bila bi nagrada za navijače Hajduka. Zaista, što se tiče publike i njihova ponašanja naslovima u novinama i na portalima trebalo je odati priznanje navijačima i glorificirati njihovo bodrenje igrača.

Uoči utakmice pribojavao sam se da bi neki bolesni, neodgovorni ekstremisti mogli izazvati ispad, ružni incident, neki glupi performans koji bi još jednom osramotio sve, naročito Split. Bilo je uzvišeno, čak i ganutljivo kako su svi, osim naravno grupice gostiju, iščekivali, nadali se, vjerovali u pobjedonosni rasplet, nikako kraj još jedne avanture momčadi Hajduka.

Mladići trenera Marijana Pušnika nadmašili su svoje mogućnosti u borbenosti i požrtvovanju i s tog stajališta zaslužuju počasti. Međutim, kad se analizira igra onda se to ne može ocijeniti kao nešto posebno, nikako kao „Ovo je Hajduk". Radi se o tome da ovaj kadar igrača ne može bolje. Pogotovo poslije odlaska, odnosno povratka Tina Sušića u Belgiju.

Očekuje se da se ruka trenera napokon vidi u igri, do sada je ona bila prilično razbarušena, od dalekih degažiranja lopte od vratara Lovre Kalinića do usamljenih, individualnih pokušaja da nešto urade Ahmed Said ili Franck Ohandza.

Sušić je otišao iz Poljuda s porukama ljubavi u odnosu na klub, ali i s žaokom u odnosu na trenera Pušnika. Naime, Sušić je izjavio da ga trener nije posebno cijenio, do njega su došle konstatacije Pušnika kako „sa Sušićem ne može provoditi igru kakvu bi želio". Jer, Sušić suviše zadržava loptu, pa to usporava igru Hajduka. Činjenica je da Sušić nije bio po guštu Pušniku, čak je zamjerao novinarima da njegovu igru ocjenjuju benevolentno, dok su prema drugima daleko oštriji.

Kako god okrenuli, bez obzira na zamjerke Pušniku glede organizacije igre, treba priznati da trener isijava posebnu energiju. Tako se može kazati da je pobjeda nad Lokomotivom u Zagrebu, poslije mučnog psihološkog udarca od Maccabija, njegova zasluga.

Predsjednik Hajduka Ivan Kos u svojoj objavi javnosti zaigrao se kad izjavio kako je u svlačionici postavljena tabla s rasporedom utakmica i porukom „pobjede do kraja". Ajde predsjedniče, laškajte malo, jer ste ne rubu da vas se ne shvaća ozbiljno. Lako se razbacivati imperativima, postavljati zahtjeve, podizati limite. I onda kasnije tumačiti kako „sam mislio najbolje".

Kad sam u tijeku izvođenja onih dodatnih jedanaesteraca uočio kako su igrači i kompletno stručno vodstvo (među njih se ubacila i tv reporterka Mirta Šurjak), pa neke igrače kao Jesusa Jeffersona vidio kako na koljenima, pogleda u nebo, moli Svevišnjeg za pomoć, bez obzira što su takve scene viđene, pomolio sam se i ja za uspjeh, sigurno kao i preostali splitski novinari.

No, kad je kasnije objavljena slika zagrljenih dvojice predsjednika Slavena Marasovića iz Nadzora i Kosa s ostalim likovima iz uprave u svečanoj loži shvatio sam da proživljavaju najvažniji događaj njihova života. Dobro, Marasović, Ante Šalinović i drugi koji vode projekt s novom upravom nisu do sada imali prilike steći takva iskustava, zato su bili grčevito zainteresirani za ostanak Hajduka u Europi kako bi lakše realizirali viziju razvoja kluba.

U vrijeme instaliranja Kosa za predsjednika naglasio sam kako ne pomišljam analizirati što je urađeno za prvih sto dana, već da će se prosudba možda dati poslije 200 dana vladanja klubom. Poslije eliminacije od Maccabija Kos je predstavio što je urađeno za njegovih 101 dan predsjednikovanja bez obzira što objektivno nije bilo potrebe za takvim istrčavanjem.

To da je uređena svlačionica prve momčadi, da su nabavljeni baluni, da se radi na osnivanju internata, da je u planovima ovo i ono, bio je korak u prazno.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE