Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Treba biti strpljiv dok Pušnikova kemija urodi plodom

glava u balunu

Rijeka 23, Osijek 22, Dinamo 19, Hajduk 17 i onda ostali, vulgarno bi se moglo konstatirati: nogometna boranija. U prošlih desetak godina odnosi su bili dijametralno suprotni: zagrebački „modri" neprikosnoveni lider domaće scene, tu i tamo najprije Hajduk, u prošle tri sezone Rijeka, u nekoliko navrata su priprijetili Dinamu, ali su se morali ograničiti na ulogu pratitelja, dok je Osijek jedva spašavao svoj prvoligaški status.

U toj borbi za goli život, doslovno za opstanak kluba, Osječani su uživali podršku, točnije obilatu naklonost sudačkog i drugih lobija. Kako god okrenuli događaju se veliki zaokreti u HNL-u, ostaje vidjeti hoće li se nastaviti taj trend, s jedne strane poniranja Dinama, s druge strane nastavka potvrđivanja Rijeke i uzleta Osijeka, uz mogućnost da se i Hajduk ozbiljnije uključi u borbu za pozicije pri vrhu.

Može li se Hajduk zaista, kako se to nadaju pojedini igrači „bijelih", priključiti vodećima ili su te najave samo plod nepoznavanja odnosa u našem nogometu. Lijepo je to i poželjno kad Ahmed Said, razgaljen zbog svoja dva gola, ali i golova svojih suigrača Ante Ercega i Marka Futacsa, vjeruje u sposobnost splitske momčadi da u nastavku prvenstva krene u nadoknađivanje zaostatka od pet, šest bodova u odnosu na lidere.

Kad bi se to dogodilo onda bi takav razvoj, to da „bijeli" krenu u uzlet, predstavljao dokaz znanja i sposobnosti trenera Marijana Pušnika. Jer, on uzastopno traži strpljenje, stalno uvjerava kako će Hajduk protokom vremena igrati sve bolje. Kad se na brojnim press-konferencijama sluša Pušnika, kad se vidi njegov žar, entuzijazam, čak ljubav prema Hajduku, čovjek ne može drugo nego mu poželjeti ostvarenje svih njegovih planova.

S druge strane, kad se analizira na utakmicama učinak pustih treninga, još više kad se vidi trenera koji za vrijeme susreta doslovno igra, skače, više, bodri, daje signale, pa i lamata rukama kao vjetrenjača, onda ne preostaje drugo nego zapitati se: ma znaju li igrači što trebaju, jesu li pripremljeni za zadatke? Jer, to nije onaj stolni nogomet, pa da se doslovno dirigira s loptom... Hajduk je u problemima, još od početka sezone.

U više navrata podcrtavao sam tu poteškoću s novim trenerom i masom novaka u igračkom kadru. Praktično u odnosu na prošlu sezonu od onih standardnih igrača preostala su svega četvorica: Lovre Kalinić na vratima, Zoran Nižić na stoperu, Jesus Jefferson u vezi i Nikola Vlašić u napadu. Sve drugo je novo, mijenja se iz utakmice u utakmicu, sve se čini kao jedna improvizacija, tako da se i ta četvorica moraju snalaziti, uigravati s drugima.

Zato treba biti strpljiv i čekati, vjerojatno i dočekati da ta Pušnikova kemija urodi plodom, da se dobije prava slika suvislosti igre i homogenosti. Ovo do sada je rezultatski bilo solidno, ali sa aspekta igre bilo je mnogo praznog hoda. Događali su se bljeskovi, pojedini kratki periodi, kao što je bio finiš utakmice protiv Slaven Belupa, koji su dočarali kako bi „bijeli" trebali igrati. S druge strane kad se vidi ta Rijeka, koja pod rukom Matjaža Keka, također slovenskog stručnjaka, onda treba priznati da igraju skladno, da se u njihovoj igri osjeća, prepoznaje, vidi ruka trenera.

A nije loše notirati da je i Rijeka promijenila mnogo igrača, pasionirani statističari tvrde čak tridesetak koji su otišli u prošle tri godine, a u odnosu na posljednju sezonu većina standardnih (Vargić, Lešković, Samardžić, Moćinić, Bezjak, Tomasov, Sharbini). Istini za volju, dok ovako sa strane, sa splitske promatračnice, u više navrata tumačim kako je osnovna snaga Rijeke posljednjih godina baš trener Kek, dotle pojedine riječke ugledne kolege pokazuju nestrpljenje u odnosu na rad slovenskog stručnjaka, u iščekivanju pravog „big banga", a to je ostvarenje gotovo polustoljetnog sna, osvajanja naslov prvaka države.

Nema sumnje treneri su značajni, dapače najvažniji segment kluba. Nažalost, oni prvi plaćaju ceh, smjenjuju ih ili prisiljavaju na ostavke. Kao što se dogodilo Zlatku Kranjčaru na klupi Dinama. Vodstva klubova nemaju strpljenja, prečesto smjenom trenera prikrivaju vlastite slabosti, krive procjene, promašaje, pa i nezrelost menadžmenta. Malobrojni su treneri koji prepoznaju što se događa na terenu, koji znaju čitati igru, što je najvažnija vrlina jednog stručnjaka. Takvi su na primjer, od ovih aktualnih prvoligaških trenera uz Matjaža Keka još dvojica mladih stručnjaka Željko Kopić i Zoran Zekić.

U tu grupu, također je i Vjeko Lokica, trener Splita kojemu u ovom trenutku rezultati ne idu na ruku, ali koji je baš jedan od rijetkih s darom prepoznavanja igračkih vrlina uz izvanrednu sposobnost izgradnje kolektiva. Mudrost rukovodstva, kakvu su manifestirali u Rijeci, Koprivnici i Osijeku očituje se kroz podršku treneru i onda kad rezultati nisu dobri. Šteta je, međutim, kad pojedini funkcioneri, direktori, pa i pomoćno osoblje živi u uvjerenju da sve znaju, pa i voditi treninge, sastavljati momčad. Najbolji primjer sveznadara je zapravo Dražen Medić, omnipotente drugoligaša Zagreba.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE