Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Kako god završila današnja utakmica, ostat ćemo rukometna velesila

glava u balunu

Rukometni Euro 2018. je u klimaksu, barem za nas obzirom da naša reprezentaciji ovisi o dvoboju protiv Francuske, to jest hoćemo li se morati zadovoljiti borbom za peto mjesto ili ćemo se uključiti u nadmetanje za medalje. Dakle, treba nam pobjeda, možda i sa dva ili tri gola razlike nad protivnikom čija smo, uglavnom, mušterija. Od ishoda te utakmice umnogome će zavisiti ocjene uspješnosti naše reprezentacije, koja je bila predestinirana za podijum, za zlatnu medalju ili barem neku drugu slabijeg sjaja. Takvo raspoloženje, tipa „hoćemo zlato“. diktirali su u prvom redu „kauboji“, dakle naši rukometaši, u najavama Eura, podržani od novinara, poglavito rukometnih specijalista, koji su od starta pumpali atmosferu, doslovno upirali da će Hrvatska „napokon osvojiti zlatnu europsku medalju, jedinu koja nam nedostaje u kolekciji“.

Pumpanje atmosfere

Je li to bilo realno ili su se svi stavili u službu organizatora, Hrvatskog rukometnog saveza, da se forsfiranjem pobjedničke ideje stvari ambijent uz pomoć kojeg će naši zaista doći do zlatne medalje. S jedne strane slušao sam uvjeravanja kako imamo jako dobro komponiranu momčad predvođenu genijalnim trenerom Linom Červarom, kovačem medalja, a s druge strane stigla su saznanja kako mi stvarno imamo vrlo dobre igrače, koji međutim u svojim klubovima, osim pojedinaca, na primjer Domagoja Duvnjaka, ipak nisu vedete nego su radna snaga ili u najboljem slučaju korisne zamjene, pa stoga i nismo toliko moćni koliko se umišlja.

Ipak, Hrvatska je rukometna velesila (ne i supervelesila), to se može tvrditi obzirom da raspolažemo kolekcijom od 13 blistavih medalja i priznatim statusom u Europi (jedini smo dosad organizirali dva europska prvenstva). Pogotovo kad se u glavi slože omjeri velikih uspjeha u odnosu na to koliko se kod nas ulaže u rukomet i sport uopće.

To da se pumpalo kako će Hrvatska dosegnuti medalju nekako je i logično, pa i legitimno, jer je oduvijek vrijedno i motivirajuće podignuti prag ambicija. Međutim kad se dogode kiksevi, kad su protivnici jači, bolji, sretniji, kad nas zadesi opaka sudbina da na startu ostanemo bez najboljeg igrača svijeta Domagoja Duvnjaka, onda se raspoloženje društva drastično mijenja. Dolazi do zaokreta u odnosu prema reprezentaciji čak i od onih (novinara i drugih) koji su poticali stvaranje pobjedničkog duha, tako da se odjednom pretvaramo u rušitelje, one koji olako podcjenjuju sve i svakoga. Sad je stanje prilično dobro, jer imamo nade za prolaz u polufinale, ali u slučaju da se to ne dogodi sa svih strana će se čuti kritike, iz nas će prokuljati zlovolja, požurit ćemo se u traženju krivaca, njihovom medijskom linču.

Udarili po Červaru

Dobio sam podatke od Marka Bilića, našeg sportskog urednika koji rukomet ima u malom prstu, kako su i koliko puta naši rivali, jednako kvalitetni, pa i moćniji u svemu (po savezu, klubovima, osvojenim medaljama, uloženim sredstvima, broju gledatelja...), propustili europska i svjetska prvenstava, koliko su puta sudjelovali na završnim turnirima i plasirali se daleko od postolja, na osmo, jedanaesto, petnaesto mjesto... Stanje je jednostavno - nemamo sportsku kulturu, dapače mi smo u najvećoj mjeri sportske neznalice...

Kad smo nedavno u Splitu izgubili od Švedske, sasvim zasluženo, toliko smo se svi razočarali da je to čudo jedno. Ajde, nekako se može shvatiti deprimiranost onih bliskih rukometu, nego se sručio pravi gnjev, istinski revolt čak i od onih koji ne znaju puno o rukometu, ali i o sportu uopće... Imali su odgovor zašto je Hrvatska posrnula:

- Kriv je Lino Červar!

Grandiozni događaj za Hrvatsku i Split

I naravno, normalno je da se trenerski div iz Umaga našao pogođen, potresen, pa je i objavio svoje razočaranje. Ali tu nije kraj, sad se traži, inzistira na propustima, greškama, manjkavostima i izvan struke. Damir Karaman, producent brojnih sportsko-zabavnih događanja, usprotivio se ocjenama po kojima je splitsko poglavlje uspješno organizirano. Na primjer, zašto su hostese dovedene iz Zagreba (kad Split ima najljepše djevojke), kao i catering (kad imamo i mi restorane, koji su u stanju isporučiti birana jela za “vipovce”, novinare i osoblje), zašto je ovo i ono “uvezeno“ iz Zagreba. Pitao sam ga je li tako bilo i 2009. kad se organiziralo svjetsko prvenstvo u rukometu? Naravno, bilo je, pa se postavlja logično pitanje zašto su oni koji su pregovarali oko organizacije splitske skupine pristajali na sve što je HRS tražio? Tako se Karaman, pa i drugi, pitaju što je Split dobio, što mu je ostalo od toga što je bio domaćin skupine Eura? Kao da zaboravljaju promotivnu korist Splita u svijetu, možda još važniju činjenicu da će pod utjecajem Eura djeca rado igrati rukomet...

Kako god okrenuli, europsko rukometno prvenstvo je grandiozni događaj za Hrvatsku, pa tako i za Split. Također, rukomet je naš najuspješniji kolektivni sport (vaterpolisti su osvojili jednu medalju manje) i to bez obzira na rezultat utakmice protiv Francuske, premda bi žarko željeli da ostanemo u điru za medalje...

Naslovnica Glava u balunu