Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Duboki trag Nikice Vukašina

glava u balunu

Otišao je još jedan velikan iz sportske novinarske obitelji, Nikica Vukašin, omiljeni i mnogima dragi Niko ili Nik, rasni novinar, pravi čovjek, nesalomljiv bez obzira na neke nedaće koje su ga pratile. Odavno je novinarski bard Časlav Jakovljević napisao kako “novinari odlaze prije roka zbog roka“. I zaista rokovi su za novinare ubitačni, donose stres, koji neumitno ostavlja traga.

Ali su u isto vrijeme regula bez kojeg se ne može opstati. To da se mora praktički odmah, kako je bilo u stara vremena, daktilografkinji izdiktirati svoj raport ili kako je danas, na kompjutoru ispisati izvještaj s utakmice, pa u trenutku kad sudac odsvira kraj, ti pritisneš “send“, jer štampanje novine ne može čekati. Posebno je nezahvalna uloga dopisnika, jer se praktično radi od jutra do sutra i petkom i svecom.

S Nikicom, u posljednje vrijeme, nisam bio u najboljim odnosima, bila je to jedna ipak besmislena prepirka oko toga mogu li Eduardu Reji, treneru Hajduka, postavljati pitanja na talijanskom jeziku. Pravo da vam kažem, glupost obična, ali jogunasti, kako nas je ovo podneblje stvorilo, nepopustljivi bez razloga, zahladili smo odnose.

Iz daleka sam pratio njegovu borbu protiv teške bolesti, on ju je doslovno junački podnosio. Nikad, ali baš nikad nije se žalio, što može potvrditi njegov zaista najbliži prijatelj Josip Bilić Biba s kojim se nalazio gotovo do posljednjih dana života.

Bilo mi je nevjerojatno da je tako teško obolio, jer se činio čvršći, zdraviji, fizički aktivniji od svih nas iz stare garde. Otkako je otišao u mirovinu imao je svoj đir, naviku da dođe na ćakulu na tenisa, ljeti se okupa na Bačvicama, prošeta gradom uz obvezni svakodnevni dolazak na stadion, dok uprava kluba nije ugasila kafić. 

Družili se i nadmetali, ali i pomagali

Niko je ušao u novinarstvo sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, najprije kao honorarac Vjesnika, pa mu je tadašnji šef dopisništva Milan Mudronja morao prepustiti kompletno praćenje sporta iz jednostavnog razloga, jer je Vukašin u tadašnju redakciju na rivi donosio prave vijesti. Tako smo se svakodnevno družili, nadmetali, ali jedan drugome i pomagali.

Predano je radio za Vjesnik, novinu koja u Splitu baš i nije bila toliko popularna i čitana kao Sportske novosti i Slobodna Dalmacija. No, svako jutro smo se nalazili na Starom placu, zajedno s još dvojicom kolega Zlatkom Juričkom (Sportske novosti) i Emilom Vukovićem (beogradski Sport), jer smo u to vrijeme – za razliku od sportskih novinara iz drugih centara bivše države – imali privilegij briefinga.

Ono na po’ ure razgovora s glavnim tajnikom Hajduka, trenerom, ponekim igračem. Peti, vrlo značajni kolega, Edo Pezzi nije dolazio na te sastanke, bolje je kazati ćakule o balunu, on je zarana postigao da funkcionari, treneri, igrači njemu pohode u studija radio Splita.

Mora se znati da to nije bilo kao danas kad se od strane kluba nastoji pod svaku cijenu dresirati novinare, tjerati ih na poslušnost, zahtijevati da služe klupskim interesima. Bila su to vremena kad se živjelo po diktatu partije na svim  frontama osim donekle u sportu. Naime, mi smo pisali slobodnije, nismo se pribojavali kontrole, moglo se ići i uz nos klubu. S argumentima. Međutim, treba priznati, svi smo oduvijek bili zadrti hajdukovci, ali smo znali objektivno, otvoreno pisati i o skandalima, aferama, neuspjesima…

Vukašin je, onako pošteno, bio najodaniji “bijelima“, izgradio je takve odnose zahvaljujući bliskosti s ondašnjim predsjednikom Titom Kiriginom. Također i to zato, jer je bio vezan kumstvom s Vladimirom Šenauerom Gezom, dugogodišnjim prvotimcem, kasnije šefom recepcije hotela Marjan, pa direktorom stadiona kad se dogodilo preseljenja “bijelih“ na Poljud. Jedno vrijeme je bio glavni urednik klupskog lista.

U to doba prije pedesetak godina Hajduk je splitskim novinarima bio biljet za putovanje u inozemstvo, “bijele“ se pratilo na europskim utakmicama. Mi iz Splita, kao i iz drugih sporednih centara države, mogli smo jedino putovati s domaćim klubovima, dok su oni iz Beograda i Zagreba, pa zbog jezika i Ljubljane i Skoplja izvještavali s velikih natjecanja.

Tako smo zajedno pratili “bijele“ na mnogim utakmicama, kasnije se išlo za košarkašima Jugoplastike. Niko je kao dopisnik Vjesnika izvještavao i s vaterpolskih tura, to kako su Jadran, Mornar i POŠK pobjeđivali po Europi.

Bio je veliki gušt svjedočiti trijumfima splitskih sportaša, kojih je bilo baš napretek. Ipak dočekali smo da prvi put zajedno izvještavamo sa svjetskog prvenstva u nogometu u Njemačkoj 1974., opet zato jer je u tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije igralo sedam prvotimaca Hajduka… Međutim kad je 1998., poslije trideset godina predanog rada za Vjesnik, Vukašin prešao u novo osnovani Jutarnji list, tek onda je došla do izražaja njegova sposobnost vrsnog novinara, analitičara, komentatora, kolumniste.

Pisao je lako, lijepim stilom

Stekao je status doajena sportskog novinarstva. Ostvario je pravi transfer, u redakciji Jutarnjeg znali su ga koristiti, pisao je lako, lijepim stilom. Jednako tako sa stilom se i odijevao, bio je gospodskog držanja i ponašanja.

Ljudi odlaze, kako im je suđeno, ostavljaju svoj trag, pa u odnosu na tu činjenicu, obzirom da je Nikica služio javnosti, svojim novinama i najviše sportu, zaslužio je posebno mjesto u memoriji grada Splita.

Naslovnica Glava u balunu