Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Primjer prostačkoga, primitivnog obračuna s pojedincem i simbolična objava rata njegovoj publici

Jučer, danas, malo sutra

Nije lijepo biti zavidan. Javno, pak, ispovijedati ljubomoru neobično je glupo, ali ne mogu si pomoći: skrušeno priznajem, već godinama zavidim Ivici Prtenjači. On, naime, raspolaže s dva svojstva koja bih rado prisvojio. Za početak, sjajan je pisac, jedan od najboljih u ovome vremenu i na ovome prostoru.

Taj bih mu talent možda nekako i oprostio jer nije on ni prvi ni zadnji čovjek blagoslovljen darom pisanja od one sasvim posebne vrste, kad si kadar u jednoj rečenici posredovati toliko pameti i emocija koliko drugi nisu u stanju zbiti između korica debeloga romana. Drugo svojstvo još me i više uznemiruje. Njega, naime, ljudi vole.

Zašto ga vole?

Dobro, reći ćete, svi smo mi, čak i najnesretniji među nama, manje ili više voljeni. Imamo prijatelje, roditelje, djecu, supruge, poneki čak i ljubavnice. U čemu je onda stvar? Naprosto, u tome što nas vole neki, a Ivicu (Prtenjaču, a ne Ivaniševića) svi. On je, da budem sasvim precizan, plebiscitarno omiljen. To postignuće još je i veće znamo li da se on zapravo ne trudi dopasti.

Ivica nije maneken penso positivo svjetonazora koji na ulicu ne izlazi bez namještenog osmijeha kurtoazije. Dapače, sva je prilika da ćete ga koji put susresti namrgođena i malodušna. A kako se radi o gabaritnome gospodinu, poneko bi se mogao i prestrašiti tim prizorom, pa pomisliti kako se ne radi o tankoćutnome piscu nego o kudikamo sirovijoj pojavnosti.

Prtenjača nije ni od onih kalkulantskih tipova koji osmijehe čuvaju samo za ciljanu čeljad, kad procijene kako se nekome korisno dodvoriti. Svoju socijalnu inteligenciju on nije brusio pod paskom life coacha, niti je komunikacijske vještine usavršavao na tečajevima pod vodstvom prekaljenih spin doktora.

Fenomen jutra

Kako onda objasniti misterij njegove omiljenosti? Iskreno, nemam blage veze. Jer da imam, valjda bih mogao poraditi i na vlastitoj reputaciji, da i mene makar malo više vole, pa da mu malo manje zavidim. Kako bilo da bilo, samo je takva osoba mogla režirati čudo: osmisliti i voditi emisiju o kulturi na Trećemu programu Hrvatskoga radija u savršeno promašenom terminu i imati četrdeset tisuća (!) redovitih slušatelja.

Prtenjačino „Jutro na Trećem“ bilo je i ostalo fenomen koji uvelike nadilazi vlastiti medij. On je, makar i nehotice, uspio dokazati koliko su u krivu neprosvijećeni bukači kojima je kultura tupilo i davež koji nikoga ne zanimaju osim, eventualno, šačice sumnjivih osobenjaka. Proizvodeći emisiju, Prtenjača je, onako usput, čuvao obraz i dostojanstvo ne samo umjetnika nego i njihove publike, svjedočeći kako, unatoč neviđenoj civilizacijskoj regresiji u kojoj se ovo društvo davi, ipak postoji živa, vibrantna scena i potreba za njom.

Ukidanjem „Jutra na Trećem“ nije „samo“ smaknuta jedna sjajna emisija nego je poslana i uznemirujuća poruka kako je Prisavlje definitivno postalo barbarskom utvrdom. Odnosno kako je programatska izjava ministra Hasanbegovića, izrečena prošle godine u intervjuu za „Glas Koncila“, do kraja pretočena u praksu.

Podsjećam, ovako je dotični govorio: "Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu.

Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i 'postmodernu' neojugoslavensku 'dekonstrukciju' i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika."

Primitivni obračun

Posvećujući ovu kolumnu Ivici Prtenjači, možda sam nepravedan prema njegovim kolegicama i kolegama kojima su u istome „laufu“ također ukinute emisije. Osobito prema Ljubici Letinić koja nama, snobovima iz tiskanih medija, podcjenjivački raspoloženima prema kolegama s radija, godinama dokazuje kako se eterom može širiti vrhunsko političko novinarstvo.

Ali, rekao sam vam već, Ivica je čovjek kojega ljudi vole. Do prije nekidan nisam čuo ni za jednu osobu koja bi prema njemu gajila sumnjičavost, a kamoli kakav neugodniji osjećaj. A onda je prekrižen potezom pera. Programska uzdanica preko noći je postala pogromskom žrtvom. Čovjek uistinu treba raspolagati rijetkim talentom da ciljajući u jednu metu rafalno pokosi njih barem četrdeset tisuća.

Jer, otkaz Ivici Prtenjači nije samo primjer prostačkoga, primitivnog obračuna s pojedincem kojega se doživljava kao prijetnju samo stoga što je civiliziran, nego i simbolična objava rata njegovoj publici. Rata u kojemu prisavski križari naprosto ne smiju pobijediti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra