Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Najveći Plenkovićev problem krije se u činjenici što ustvari nikad ne kaže ništa

kolumna ivice ivaniševića

Konačno ćemo i to dočekati – majku svih političkih derbija, televizijsko sučeljavanje lidera dviju najjačih političkih stranaka. Premda je sasvim izvjesno kako će taj program probiti sve rekorde gledanosti, nisam baš siguran da će milijunsko gledateljstvo po isteku odjavne špice zaključiti kako su svjedočili bogzna kako atraktivnoj emisiji. Mogao bih se kladiti da će televizijska debata samo potvrditi tri moje slutnje.

Ne zna kada stati

Za početak, sučeljavanje ne samo da neće odlučiti o pobjedniku izbora nego neće imati gotovo nikakvog utjecaja na njihove rezultate. Naime, takva vrsta retoričkog pripetavanja najvećih takmaca može donijeti određene koristi simboličnom pobjedniku samo u onim sredinama gdje je broj kolebljivih glasača znatan.

U polariziranim društvima kakvo je naše, gdje su birači tvrdo i nepopustljivo ušančeni u ideološkim jarcima, televizijska debata samo je prilika da svaki gledatelj iz svoje fotelje zaplješće svome favoritu ili se naruga njegovu protivniku.

Potom, čini mi se kako je sasvim izvjesno tko će na kraju toga showa ponijeti potpuno beskorisnu i praktično neupotrebljivu titulu pobjednika. Zanima vas o kome je riječ? Strpljenja, molim, ajmo za početak predstaviti protagoniste sučeljavanja.

Govorimo li o njegovoj retoričkoj vještini, Milanović jedva da i ima neku manu osim onih koje su mu, paradoksalno, upisane u vrline. On se ne oslanja na poštapalice, govori bez mucanja i zastajkivanja, jasno artikulira svaku misao, rečenice su mu zaokružene i dovršene, nije emocionalno „ravan“ nego spretno mijenja dinamiku izlaganja čineći ga zanimljivijim...

Njemu parlatina toliko dobro ide da ne zna kad je pravo vrijeme stati. Svaki put kad ga zaskoči dobar televizijski intervjuist (na njegovu sreću, takvih nema puno) svoj odgovor naprosto presoli viškovima koji često prekorače granicu dobra ukusa. Osim što ne zna ekonomizirati riječima i podcjenjuje važnost suzdržanosti i šutnje, on ima još jedan razmjerno ozbiljan problem: modernim žargonom bi se reklo kako ne zna ili ignorira činjenicu kakav mu je target.

Globalna faca

Milanović se, naime, voli razbacivati erudicijom (ili vješto stvarati privid kako je renesansni ljepoduh široka zamaha), pa zaboravlja kako je većina birača u ovoj zemlji oskudna obrazovanja te da ih tuđa demonstracija nadmoći u tom smislu ne može očarati koliko uznemiriti, pa i uplašiti.

Kako stvari stoje s Plenkovićem? Vrlo slično, a opet sasvim različito. Njemu, također, ne trebaju poštapalice da bi posredovao neku misao, govori tečno, razgovjetno i s pouzdanjem koje imponira, rečenice su mu izbrušene i dotjerane... Ali ima i dva prilično velika problema.

Prije svega, on je savršeno ravnodušan govornik cijepljen od svakog emocionalnog angažmana. Lijepo je, za promjenu, u politici imati nekoga tko umije obuzdavati svoje strasti, no, nisam siguran kako je osobito mudro tipovati na osobu za koju ti se čini da prije svakoga javnog istupa proguta kutiju anksiolitika.

Još i veći Plenkovićev problem krije se u činjenici što on, ma koliko dugo govorio, ustvari nikad ne kaže ništa. Primjera radi, male su šanse da ikada saznamo što on zaista misli o Hasanbegoviću. Na svako pitanje, limunadno-protokolarno ili zločesto-polemično, on vazda vergla isto: nekoliko lijepo skockanih fraza ispražnjenih od svakoga smisla.

Logično, jer ipak se radi o karijernome diplomatu za kojega sam se spreman kladiti kako bi jednoga dana mogao postati ozbiljna, dakle, globalno značajna faca. Za razliku, recimo, od Milanovića koji je izišao iz istog MVP-inkubatora, ali je odavno shvatio kako u svijetu baršunastog nagodbenjaštva diplomacije nema što tražiti.

Da je kojim slučajem generalni tajnik Ujedinjenih naroda, on ratne požare što iskrsavaju diljem svijeta ne bi gasio, nego bi ih zbog svoje neukrotive jezičavosti samo rasplamsavao.

Neizreciva gnjavaža

Ono što je, međutim, slabost u diplomaciji, konvertibilna je valuta u politici. I zato mi se teško othrvati uvjerenju kako će Milanović u najavljenom sučeljavanju bolje proći. Na njegovu žalost, sav profit što ga iz te večeri bude mogao izvući, mjerit će se u broju udvorničkih tapšanja ljudi iz prvoga stranačkog ešalona, čega mu, pretpostavljam, ionako na fali.

Iz gledateljske perspektive, atraktivnost debate neće presudno ovisiti o njezinim sudionicima koliko o moderatoru. Odluče li se Plenković i Milanović samo na sraz pred kamerama profesionalno devastirane Hrvatske televizije, možemo se nadati najgoremu: zijevanju uz sat ili dva neizrecive gnjavaže. Kad bi ih ispitivao kakav kolega s puno profesionalnog integriteta i malo pitbulovskog temperamenta poput, recimo, Mislava Bage, za nas bi možda i bilo neke nade.

Naslovnica Jučer danas malo sutra