Hodali Božo Petrov i Vlaho Orepić ulicom kad se, u neko doba, pred njima na pločniku ispriječilo nepomično tijelo nepoznatog muškarca.
- O, Bože! – ote se tehničkome ministru policije.
- Molim? – upita ga stranački čelnik.
- Rekoh „o, Bože“, a ne „o, Božo“ – pojasni Orepić.
- Da, da, razumijem... I ja sam zamalo zazvao imenjaka.
- Ovo je strašno... Siroti čovjek... Tko zna što mu je...
- Možda se napio – pronicljivo će Petrov.
- Možda... Ali ako i jest pio, još je više prolio. Pogledaj – pokaza ministar prstom na crvenu lokvu koja se širila uz tijelo nesretnika.
- Hm... Ili su mu se ruke jako tresle ili... – zastade čelnik Mosta u pola rečenice i smrkne se.
- Ili?
- Ili se možda uopće ne radi o pijancu.
- Ajde? – zgrane se Orepić.
- Velim možda.
- Ali ako nije pijan, zašt...