Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Vratite mi Račana

Ivica Račan nije bio skrojen od pobjedničkoga štofa. To je, bojim se, problem sa socijaldemokratima svuda u Europi: njima naprosto nije mrsko gubiti. Za pobjedom čeznu, ali je se pomalo i plaše.

Oduvijek su me strašno nervirale dvije vrste ljudi: oni koji o sebi govore u množini i oni koji se od svake riječi odvajaju kao od života. Logično, Ivicu Račana nikada nisam mogao smisliti.

On je, siromah, umro ne izustivši zamjenicu "ja", a da bi izgovorio jednu jedincatu rečenicu, trebalo mu je cirka pola sata, možda tek koja minuta manje nego Zlatku Hasanbegoviću.

Na konobarovo ljubazno pitanje: "Gospodine, što ćete popiti?", Račan je odgovarao otprilike ovako: "Mi. U. SDP-u. Ćemo. Čaj. Od. Metvice."

Od čovjeka koji se cijeloga života odricao prava na prvo lice jednine, koji je, valjda, i na toalet odlazio u množini, teško je očekivati da se odvažno isprsi i povede mase. A i kako bi to mogao učiniti kad je riječi cijedio na kapaljku. Dok bi on vagao rečenice primjerene povijesnom trenutku, trenutak bi prošao.

Dobronamjeran svijet Račana je smatrao oličenjem mudrosti i opreza, meni je, pak, bio utjelovljenje kilavog kompromiserstva.

Hvala bogu i Zoranu Milanoviću, punih devet godina nakon smrti prvog predsjednika SDP-a, oči su mi se konačno otvorile i dođe mi da posegnem za pepeljarom koja mi stoji lijevo od računala, cijeli njezin sadržaj istresem po vlastitom tjemenu, pa skrušeno kažem: "Ivice, oprostite, bio sam, valjda, mlad i glup." Danas više nisam. Mislim, mlad. Skupilo se u međuvremenu ponešto iskustva.

Račan, ma kako kolebljiv bio, nikada ne bi u audijenciju zvao gospodu Klemmbajeve i pljunuo na vlastito dostojanstvo u očajničkom pokušaju da se umili društvu čiji je prezir prema njemu trajna i nepromjenljiva varijabla.

On si ne bi dopustio luksuz da kulturni program nadrlja u desetak nesuvislih redaka, potom popije kavicu u društvu s nekoliko viđenijih umjetnika i nakon sastanka, u najboljoj maniri velikodušnog krčmara, medijima ponosno objavi: "Dat ćemo kulturi milijardu, dvije, milijardu i pol, nebitno, to nije tako velik novac."

Račan bi, nadalje, davno shvatio kako su mu šanse za koaliranje s Mostom jednake izgledima da stupi u politički brak s Hrvatskom čistom strankom autohtonog turbo dizel ge te prava 1861 na entu potenciju. Ovih dana ne bi štedio petrovce, niti bi njegovi pouzdanici širili mantru kako su Mostu vrata otvorena.

Račan bi se, kao razborit čovjek, uplašio mogućnosti da se ne prehladi na tolikome propuhu. Zamandalio bi kapiju duboko svjestan kako je novi savez između HDZ-a i družine metkovskoga mesije gotova stvar.

To je, uostalom, jasno svima osim Zoranu Milanoviću. Svakoga jutra Božo Petrov u novinama mu raspali nekoliko zvonkih šamara (istini za volju, oplete on i po HDZ-u, ali tko je vidio brak bez i najmanjih trzavica?). I što na sve to lider SDP-a ima reći? Još zvonkije ništa.

Kad govori o kolosalnim neuspjesima vlade na odlasku, "zasluge" Mosta uredno prešućuje, jer se negdje u dubini duše ipak nada kako bi ih mogao privoliti na partnerstvo.

To je, u najmanju ruku, dvostruko glupo. Ne samo zato što je, kako rekoh, Most već obećana nevjesta, nego i stoga se što time jednoj posrnuloj, moralno bankrotiranoj družini pridaje veća važnost nego što je ona uistinu ima, pa joj se tako pomaže ustati iz pepela.

Ivica Račan nije bio skrojen od pobjedničkoga štofa. To je, bojim se, problem sa socijaldemokratima svuda u Europi: njima naprosto nije mrsko gubiti. Za pobjedom čeznu, ali je se pomalo i plaše. No, Račan barem nije jurišao u poraze.

K tome, što je još i važnije, i u neuspjehu je bio kadar sačuvati dostojanstvo vlastite stranke i svojih birača. Nije podilazio onima koji su ga mrzili, niti vrijeđao pamet onih na čije je simpatije mogao računati.

Njemu je u kampanji pjevao anarhoidni roker u najmanju ruku nesolidna životna stila i frigalo ga se što će o tome reći moralni paničari i konzervativan svijet. Milanović je, pak, izabrao kirvaj-kapalu s bisernicama, bugarijama, berdama i bračem, pa onda dobio njihovu košaricu.

Svakoga dana lider SDP-a iznova biva ponižen, prokazujući tako svu besmislenost one poslovice koja veli kako se čovjek uči na vlastitim greškama. Jok, bolan, davno je kazao Davorin Popović, pametan čovjek uči na Cambridgeu ili u Oxfordu.

Na vlastitim se greškama čovjek može samo mučiti. Što Zoran Milanović, na svoju sramotu i užas svojih birača, uredno čini.

Tek što se slegne prašina oko odlučnog tamburaškog "ne", sustiže ga nova blamaža. Recimo, transkripti sastanka na kojemu se trsio dokazati kako je najveći fajter u prostoriji i regionu, Prle i Tihi u jednoj osobi.

Da zaključim, lider SDP-a u ovih je nekoliko tjedana fakat pokazao kako zaslužuje poraz. Nevolja je, međutim, u tome što građani ove zemlje ne zaslužuju novu, sve izgledniju vladu HDZ-a i Mosta.

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra