Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Karmine za pravaše

Nakon što se prebroje listići i pogase svjetla na biračkim mjestima, moći ćemo s olakšanjem zaključiti kako je pravaštvo blago preminulo u Gospodinu. Zasluge, pak, za taj rasplet moći će ići samo na adresu Andreja Plenkovića

Zbog kretenskog instituta predizborne šutnje, sljedeće subote na ovim ću stranicama morati škrabati o tratinčicama i bumbarima.

Tjedan nakon toga, nema sumnje, svi će kolege, pa tako vjerojatno i ja, pisati o sezoni koćarenja u punome jeku: HDZ i SDP povlačit će mreže po sabornici pokušavajući većinski napuniti svoje štive.

Zastupnici malih stranaka i nacionalnih manjina morat će puzati između fotelja i plivati debelim sagom da bi sačuvali glave pred raspomamljenim ribarima.

No, kako god se ta pustolovina završila, meni se teško oteti dojmu kako pobjednika, barem simboličnog, već imamo. Jer, Zoran Milanović još jednom je od gotovine napravio veresiju.

Šanse kao Hajduku

Andrej Plenković u ovu je utakmicu ušao s izgledima kakve Hajduk zadnjih godina ima u pretkolima Europske lige.

Stranačke izbore dobio je, doduše, kimilsungovski trijumfalno, bez jednog jedincatog disonantnog glasa, ali s puno figa u džepovima stranačke pješadije.

Dobar dio partijskih birača držao ga je upotrebljivim tek za ulogu prijelaznoga lidera, neku vrstu Pedra koji će zaigrati ulogu predsjednika samo nekoliko mjeseci, dok se poljuljane HDZ-ove frakcije i klike iznova ne konsolidiraju.

U međuvremenu mu je bilo „zapisano“ izgubiti parlamentarne izbore, nakon čega pred njim ne bi stajalo previše opcija: tek dragovoljno povlačenje ili kudikamo neugodnija smjena.

Svjestan ranjivosti svoga položaja - naime, činjenice da predsjeda strankom kojom (još uvijek) ne vlada – jer je kapilarna, terenska moć i dalje u rukama starih kadrova, on je izabrao taktiku izvan svih očekivanja.

Premda su mu od prvoga dana usta puna sloge, jedinstva i zajedništva, koji se danas pomodno nazivaju uključivanje, prvi ozbiljni korak što ga je načinio bio je naoko paradoksalan – potpuno isključivanje.

Što će mu patuljci

Za to mu, ruku na srce, nisu trebali ni velika pamet ni bogzna kakva hrabrost. Samo nije smio biti izrazito glup i beznadno prestrašen, a oba ova svojstva odavna su već postala nekom vrstom norme u našemu političkom životu.

Zašto HDZ već četvrt stoljeća za sobom benevolentno tegli patuljaste, beznačajne, a u pravilu ekstremističke stranke?

Samo dva odgovora mogu se ponuditi na ovo pitanje.

Prvi, po prilici, glasi ovako: privlačenjem desnijih, dakle bjesnijih stranaka, privlače se i glasovi tvrdokornijeg dijela biračkoga tijela.

Drugi se razlog može kriti u potrebi da se putem takvih strančica u javnost pokušaju plasirati ideje koje službeni HDZ kao nominalno demokršćanska stranka nema petlje glasno artikulirati.

Plenković je, međutim, prvi osvijestio činjenicu kako od pumpanja koalicije nema nikakve koristi, jer je kapacitet pravaških partijskih naplavina nikakav.

Štoviše, svaki takav aranžman u pravilu je izrazito štetan, pošto se nakon izbora trebaju namiriti kadrovski apetiti manjih partnera.

K tome, Plenković nije korijenski desničar kojemu patuljci neofašističke inspiracije trebaju da bi govorili ono što si on ne smije priuštiti reći i tako u javnosti raspirivali strah.

Sve dosadašnje sondaže javnoga mijenja potvrdile su kako je taj potez bio potpuno opravdan. HDZ ništa ne gubi zbog odluke da na izborima nastupi sam. A na dobitku su svi kojima je na duši obrana temeljnih civilizacijskih vrijednosti.

Nakon što se prebroje listići i pogase svjetla na biračkim mjestima, moći ćemo s olakšanjem zaključiti kako je pravaštvo blago preminulo u Gospodinu. Zasluge, pak, za taj rasplet moći će ići samo na adresu Andreja Plenkovića.

Gdje je predsjednik HDZ-a birao isključivanje, njegov je takmac kukavički optirao za uključivanje, stvorivši koalicijsku nakazu u usporedbi s kojom je Frankenstein milo dijete.

Ako birači lijevih preferencija „svojima“ sada trebaju zvati Marijanu Petir i Stipu Gabrića Jambu, tko su onda pobogu ti strašni „njihovi“ pred čijim bi nas zulumom ovaj ljupki par trebao braniti?

Vrijeme je za doma

Ne, naravno, Milanović neće izgubiti svoje tradicionalne glasače zbog toga što se u očajničkoj potrebi da se dopadne svima narugao vlastitoj biračkoj bazi.

U uredima na Trgu žrtava fašizma trebaju se izmijeniti mnogi plenkovići da bi se slika o HDZ-u promijenila među građanima koji su skloni ljevici.

Za naših života to se, zajamčeno, neće dogoditi, jer trenutačni lider zajedničara teško da je vjesnik novoga doba – prije će biti da je tek anomalija u sustavu.

Milanović će, u najgorem slučaju, dobiti svoj zajamčeni minimum, naime, glasove onih birača koji bi radije odsjekli vlastitu ruku nego njome zaokružili kadrove iz „vasione“.

No, sve ostalo nepovratno je izgubio. Pa i vlastitu političku budućnost. Parafrazirajući neslužbenu himnu davne Račanove kampanje, birači ljevice morali bi mu poručiti: Milanoviću, vrijeme je da se krene. Ajte doma.

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra