Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Rekvijem za ljevicu

Nevolja sa Socijaldemokratskom partijom jest u tome što oni danas ne mogu birati između stare i nove stranačke paradigme. Nove naprosto nema jer nema snažnih osobnosti koje su do jučer stajale u zapećku, a koje bi sada mogle iskočiti

Za početak, ajmo se dogovoriti oko dvije povijesne činjenice. Prvo, Socijaldemokratska partija stranka je reformiranih komunista. Drugo, Hrvatska demokratska zajednica stranka je nereformiranih komunista. Prvu tezu nitko ne dovodi u pitanje, ali druga bi neke mogla uznemiriti. A što da im radim? I oni valjda pamte da su HDZ utemeljili jedan general JNA (Tuđman) i dva karijerna – ne udbaša, nego – oznaša (Manolić i Boljkovac).

Unatoč svemu, SDP-ovci se već dva i pol desetljeća pokušavaju oprati od stigme komunjarstva. Svakoga jutra umivaju se u Domestosu, potom uzimaju četku u ruke i onda se dugo, temeljito ribaju. Toliko su zaokupljeni namakanjem i struganjem da su posve izgubili iz vida činjenicu kako već odavno nisu – ako su ikada i bili – autentična stranka ljevice.

Cijele biblioteke knjiga ispisane su da bi se do u tančine objasnio sadržaj toga pojma. No, već je i jedna malešna rečenica dovoljna da naznači bit: ljevica se bori za društvenu ravnopravnost. U prvom redu ekonomsku, a potom i svaku drugu - nacionalnu, svjetonazorsku, spolnu, seksualnu...

I kako tu stoji SDP? Njegov ekonomski program nikada se u bitnom nije razlikovao od HDZ-ova. Radničkih prava i jedni i drugi sjete se tek prvoga svibnja, i to na sat ili dva, koliko im već treba da podijele grah gladnim biračima.

Takav izbor savršeno je legitiman za konzervativnu, desnu stranku, kojoj su interesi krupnog kapitala na vrhu liste prioriteta. No, što preostaje ljevici kad pristane na logiku socijalnog darvinizma pa mirno gleda kako se na opjevanim špalama radnoga naroda podižu poslovni imperiji? Tek zauzimanje za ravnopravnost u drugim nišama društvenog života.

I fakat, SDP je sve ove godine dosljedno i srčano branio civilizacijski princip da nitko ne smije biti diskriminiran zbog svojega porijekla, vjeroispovijedi (ili izbora da bude agnostik, odnosno ateist), spola, seksualnog opredjeljenja... A onda je Zorana Milanovića u jadnom pokušaju dodvoravanja biračima s desne strane političkoga spektra obuzelo desnilo, pa je zatitrao šovinističke žice i SDP-u oduzeo zadnji razlog da se i nadalje naziva strankom ljevice.

Rezultat toga salta mortalea je poznat: tobožnji socijaldemokrati nisu dobili glasove svoje političke konkurencije, nego su izgubili i ozbiljan dio vlastite biračke baze. Toliko su ojadili svoje dugovječne pristaše da su neki među njima u potpunome očaju pretrčali i na stranu Živoga zida (koji se doima kao da ga je šalovao neki neuračunljivi šaljivdžija). Zoran Milanović nije samo maestralno uprskao do prije dva mjeseca vrlo lijepe izborne šanse, nego je doveo u pitanje i budućnost svoje stranke.

Naime, ono što se prošle nedjelje dogodilo SDP-u nije tragedija, nego samo njezin prvi čin. Drugi će se uprizoriti u svibnju, kad će ekipa s Iblerova trga doživjeti neizbježni slom. Naprosto, socijaldemokrati su neka vrsta časničkoga zbora, vojska uparađenih oficira bez pješadije.

Njihovi ključni ogranci su u potpunome rasulu, a na lokalnoj razini trebalo bi svijećom tražiti osobe koje uživaju poštovanje i utjecaj u svojim zajednicama. Mjesece koji su pred njima neće, bojim se, potrošiti da bi se ozbiljno suočili s tako velikim izazovom, nego na famozno preslagivanje.

Sva imena pretendenata na stranački tron, koja su u ovih nekoliko dana dospjela u javnost – a popis kandidata raste doslovce iz sata u sat – samo podebljavaju slutnju novoga poraza. S jedne strane imamo kandidate iz Milanovićeva kadrovskog legla, a s druge tihe unutarstranačke disidente.

Prve kompromitira neporeciva činjenica da su pokorno davali nesebičan doprinos kovanju svih SDP-ovih neuspjeha, druge vlastita tišina. Svu bijedu jagme oko časti novoga stranačkog šefa najpotpunije ilustriraju dva očajnička primjera: Kolarić i Picula. Prva bi htjela postati predsjednicom partije kojoj nije član, drugi se trudi uvjeriti javnost kako to može biti iz Bruxellesa.

Nevolja sa Socijaldemokratskom partijom jest u tome što oni danas ne mogu birati između stare i nove stranačke paradigme. Nove naprosto nema, jer nema snažnih osobnosti koje su do jučer stajale u zapećku, a koje bi sada mogle iskočiti, i to ne kao puko ime, nego kao personifikacija novoga, temeljito redizajniranog programa. Činjenica što sve sondaže javnoga mnijenja već godinama sugeriraju kako su mlade generacije konzervativnije od naraštaja svojih roditelja, situaciju samo dodatno dramatizira.

U novinarskome svijetu vrijedi pravilo: listove koji su na putu propasti teško je, zapravo nemoguće spašavati. Lakše je osnivati nove. Ne želim "prejudicirati unaprijed" - kako je znao govoriti jedan meni neobično dragi šereta - pa ispisivati čitulju za SDP i prije smrti časnoga pokojnika. Samo pokušavam podsjetiti da situacija nije loša. Jer, da je samo loša, glasači ljevice imali bi razloga za nadu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra