Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hvala Siniši Škarici

 Jučer, danas, malo sutra

Siniša Škarica me, u najmanju ruku, trostruko zadužio. Prije svega, kao kum ili barem babica novoga vala ozvučio je moje formativne godine i priuštio mi najljepši mogući soundtrack odrastanja. Potom, kao pisac kronike pionirskih dana domaće muzike na struju, pod naslovom „Kad je rock bio mlad“, dao mi je knjigu kojoj se u redovitim razmacima s radošću vraćam. Konačno, ovih mi je dana, makar i nehotice, pružio i ključni argument u svakoj budućoj polemici o Facebooku. Naime, već godinama me s različitih strana nagovaraju da postanem cipal u digitalnoj plivarici, dakle, da se konačno uključim u društvenu mrežu.


Blagodati umreženosti


- A zašto, molit ću?

- Zato jer ćeš tako moći biti stalno u kontaktu sa svim svojim prijateljima.

- Ali je to već jesam. S onima koji žive u Splitu redovito se viđam, a s onima iz drugih gradova se dopisujem mailovima ili se čujemo telefonom.

Tada moj sugovornik obično namjesti grimasu za koju ju teško reći zrcali li ona samilost prema debilu to jest meni ili, pak, prezir. A onda mi krene potanko obrazlagati sve blagodati drugarske umreženosti. Naravno, zaludu. Jer, ključ mog otpora krije se u činjenici što ne mogu zamisliti svoj život s nekoliko stotina prijatelja. I onih desetak što ih imam koji put mi znaju biti čisti višak.

Premda stariji od mene, Siniša Škarica nije demodirani dinosaurus koji se plaši novih tehnologija i oblika komunikacije. On ima svoj Facebook profil te pitaj boga koliko drugarica i drugova s kojima redovito šera informacije, fotografije, videoklipove, glazbene brojeve...

Nekidan je tako poželio s prijateljima podijeliti svoja razmišljanja o skandalu koji se dogodio u njegovu rodnom gradu kad se stanoviti ravnatelj škole uživio u ulogu kustosa, pa krenuo palamuditi o postavu izložbe o Anni Frank, odnosno onom njezini dijelu koji se ticao elaboracije ustaških zločina. „Eto, gdje će se dogoditi da se popljuju partizani nego u "najpartizanskijem" hrvatskom gradu, ali i bivše države uopće“, zapisao je Škarica. A onda je dio njegovih digitalnih frendova po njemu izvolio izliti, kako se čini, lijepu kiblu govana.


Što vam bi?


Ne bih vam znao s pouzdanjem reći koliko mu je gospode zamjerilo tu objavu i koliko su bili neugodni u očitovanju svoga mišljenja. Kako rekoh, nisam na Facebooku, pa sve informacije o ovom „slučaju“ crpim tek iz medijskih napisa.

Izgleda, međutim, da su i njihov broj i, još više, njihova žestina bili poprilični, jer je Škarica osjetio potrebu da svoja razmišljanja o izložbi dodatno produbi, pa svoj novi zapis zaključi sljedećim riječima: "Ono što bih na kraju htio reći, što me ovdje smeta, jesu komentari nekih fesjbuk frendova. Nemojte svoje neslaganje s ovim postom i porukom koju on nosi izražavati na uvredljiv način, jer koliko me pamćenje služi, nisam ja vas tražio za prijatelje: vi ste to tražili! Prepoznat ćete se. Ako vas u postu nešto smeta možete to uljudno komentirati ili me možete slobodno unfrendati."

Pa sad ti, poučen ovim slučajem, otvori Facebook profil. Nisam lud. Dovoljne su mi i povremene analogne inkomodacije: kad mi se na ulici neki vrijedni sugrađanin, kritički raspoložen prema mom pisanju, žovijalno spomene majke. Samo bi mi još falilo trovati se takvim gadarijama i na zaslonu računala.

Sam koncept Facebook prijateljstva ciničan je i lažan koliko i službeni hrvatski antifašizam. Kao što među stotinama digitalnih frendova svijećom treba tražiti nekolicinu uistinu odanih, tako je i iz bujice šupljih fraza izgovorenih isključivo za vanjsku upotrebu - kad premijera, recimo, put odvede u Izrael - nemoguće prosijati jednu riječ izgovorenu bez fige u džepu. Nevolja s Facebook prijateljstvom jest u tome što ono, baš kao i ona neslavna jasenovačka ploča, ima dvostruku konotaciju: živiš u vjeri da si drag stotinama, a ustvari te trpi tek šačica ljudi na koje si mogao računati i prije negoli je Mark Zuckerberg patentirao mrežnu navlakušu.


Fraze i principi


Isti princip, ista logika – da, ali ne! – vrijedi i za antifašističke vrednote kad se o njima treba odrediti vladajuća garnitura. Kod kuće nisu kadri ni beknuti bez stručnog povjerenstva koje će problem – alo, problem! - temeljito proučiti i o njemu donijeti pravorijek. Zanimljivo, u Izraelu glagolje bez ikakva šalabahtera, u slapovima dirljivih fraza, kad ih slušaš dođe ti da se da se naježiš od miline.

Ah, što se može... Valja nam – meni, Siniši Škarici i vama - živjeti pomiren sa spoznajom da prijatelji nisu suma piksela sa zaslona, baš kao što ni stanje našeg službenog antifašizma ne opisuje onih nekoliko fraza koje naši čimbenici izgovaraju isključivo na tečnom engleskom jeziku.

Naslovnica Jučer danas malo sutra