Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Propucani od smijeha

Mi smo mali narod i mala zemlja, i sve je kod nas općenito malo osim što su nam sportski uspjesi nevjerojatno veliki. Neka druga nacija na našem bi mjestu možda i zakukala, jer se kroz život odnosno povijest lakše probijati ako si krupan, pa te se svi drugi plaše.
Ali mi nemamo kompleksa, nama je i ovako dobro.

Pitajte svaku domaćicu i reći će vam isto. Je, lijepo je živjeti u vili na tri kata, s vrtom i bazenom, ali treba takvo imanje i održavati: brisati prašinu, usisavati, prati podove, šišati travnjak, štucati živicu, špurtilom iz bazena vaditi otpalo lišće...

Kad živiš u garsonijeri, nemaš takvih briga, u čas središ ono bokun mižerje. A što vrijedi za stambene jedinice, vrijedi i za države.

Hvala Bogu na Slovencima

Kad god nas pritisne melankolija jer smo sićušni – toliko minijaturni da svakoga jutra zahvaljujemo Bogu što je stvorio Slovence, pa da i mi možemo nekoga zafrkavati – ohrabrimo se spoznajom da su i naši problemi mali.

Toliko mali da ih čeljad s dioptrijom nisu uopće kadra ni razabrati. Eto, na primjer, fašizam. Drugdje u Europi bujaju pokreti desnih ekstremista. Kad se pristaše tih opskurnih stranaka i udruga preliju na ulice, zakrče i najšire bulevare. A kod nas ih ima toliko da se s njima možeš mimoići šećući kroz Pusti me proć, službeno najužu ulicu u cijelome svijetu.

Mi zapravo uopće ni ne razmišljamo u kategorijama skupina ili grupa, jer ovdje probleme mogu raditi samo pojedinci.

Odete li, primjerice, na neku nogometnu utakmicu i učini li vam se kako cijela tribina, dobrih pet, šest ili više tisuća ljudi gromko skandiraju neku gadariju, znajte – to je privid.

Već sutradan u novinama ćete pročitati kako se naša vlast ograđuje od toga neugodnog incidenta što se zbio u režiji i izvedbi pojedinaca, dakle, nekolicine beskarakternih osoba koje se među sobom niti ne poznaju, nego su tek pukim slučajem u istoj jedinici vremena trabunjale iste gadosti.

Naravno, kako se radi o izoliranom incidentu niskog intenziteta, pukom prekršaju koji jedva da zaslužuje pozornost, tako je i odgovor države na dotičnu provokaciju primjereno suzdržan. U najgorem slučaju, dospije li predmet na stol nekog przničavog suca koji se toga jutra ustao na lijevu nogu, opisani pojedinci će dobiti simboličnu globu zbog narušavanja javnog reda i mira.

Hvala Svevišnjem

Treba, međutim, biti iskren pa priznati kako se gdjekad i nama zna dogoditi poneki skandalčić koji ipak ne možemo staviti na teret usamljenim pojedincima, jer se očito radi o organiziranom pothvatu omanje grupe ljudi.

No, čak i u takvim iznimnim situacijama mi nemamo nikakvih razloga za brigu. Kad se barufanti iz drugih zemalja udruže da bi zastrašivali javnost, to počesto zna izgledati jezivo. Čim ih vidiš, pretrneš od straha i lako ti je zamisliti da će ta rulja već sljedećega trenutka nasrnuti na tebe, pa te početi bezdušno cipelariti.

Kad god na televizijskom dnevniku gledam izvještaje s neonacističkih skupova u Njemačkoj ili Francuskoj, zahvaljujem Svevišnjem što sam Hrvat.

Jer ovih naši ekstremni desničari nisu kadri zastrašiti ni djecu iz vrtića. Oni su opasni samo utoliko što čovjek kad ih vidi lako može umrijeti od smijeha.

A sad bez zajebancije...

Svakome tko vjeruje kako su naši neofašisti smiješni, pa sukladno tome i savršeno bezopasni, trebalo bi preporučiti da zagugla poneki arhivski snimak s govorima Hitlera i Mussolinija. Otkad znam za sebe oni me nasmijavaju. Njihove groteskne grimase, histerična vitlanja rukama, paunovska nadimanja i nekontrolirano urlanje i sada mi, ma koliko se tome opirao, izmamljuju cerek, unatoč činjenici što dobro znam kakav su užas i kolike smrti navijestile njihove stadionske poslanice.

I mogao bih se kladiti da nisam jedini. Štoviše, da se i lijep broj suvremenika Hitlera i Mussolinija kikotao gledajući redikule kako se pjene za mikrofonima. Kesili su se jednako i demokršćani i socijaldemokrati, gospoda s prestižnim titulama i običan, pristojan neki svijet, svi su redom pucali od smijeha. Sve dok se nije zapucalo. A onda je bilo kasno.

Hvala, smijte se i dalje

Njihov primjer podučava nas jednostavnoj činjenici da je svaki nasilnik smiješan sve dotle dok ga gledamo sa sigurne distance, dok nas ne poškrope kapljice pjene s njegovih usta. Baš je fora zabavljati se prateći performans tipa koji izbuljenih očiju, s nabreklim žilama na mesnatoj šiji maše rukama kao policajac na raskrižju u najvećoj prometnoj špici i para glasnice proklinjući neprijatelje. Malo je manje fora kada takav netko postane vlast.

A bude li mu dopušteno dovoljno dugo činiti što god želi, njegova retorika vremenom će postati savršeno normalna i prihvatljiva, margina će se preseliti u središte, a tada je sve moguće. Tko to ne razumije, žalim slučaj: neka se smije dok može. Jer, neće dugo.


LEAD
Svaki je nasilnik smiješan sve dotle dok ga gledamo sa sigurne distance, dok nas ne poškrope kapljice pjene s njegovih usta

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE