Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Piši propalo

Tko god piše knjige, zna da postoje dvije vrste ljudi koji im se pokušavaju ogrebati za besplatni primjerak. Prvi pristupaju bez okolišanja, pronoseći čvrstu vjeru kako je njihovo prirodno i povijesno pravo doći u posjed vašega djelca bez da posegnu za novčanikom.

Takvi obično, čim vas sretnu, prijetećim tonom ispale: „Di mi je libar?“.
Drugi su nešto suzdržaniji ili bolje odgojeni, premda mene, moram priznati, više nerviraju. Oni ništa ne zahtijevaju, ton im nije osoran, ljupko se smiješe i nevino pitaju: „A di se tvoja knjiga može kupit?“ Pokojni Milorad Bibić davno me je naučio da takvi zaslužuju samo sljedeći odgovor: „U mesnici, normalno, di drugdi!“

No, u pet godina koliko već Mosora nema, stvari su se ponešto izmijenile. Naravno, na gore, kako je kod nas već i red. Pitanje koje se u njegovo vrijeme nije moglo doživjeti drukčije nego kao žicarska provokacija, danas ima itekakvog smisla.

Jer, u minuloj petoljetki broj trgovina u kojima znatiželjnik može pazariti knjige u najmanju je ruku prepolovljen. Ono malo preostalih dućana jedva kuburi: ponuda im je sve oskudnija jer neredovito ili nikako ne plaćaju nakladnicima, pa im ovi više ni ne šalju nove naslove, a knjižni program polako, ali sigurno uzmiče pred galanterijskom ponudom.

Pitanje „A di se tvoja knjiga može kupiti?“ danas je itekako umjesno postaviti, a moja malenkost na njega obično odgovora ovako: „Možda u nekoj bolje opskrbljenoj mesnici, ali sasvim sigurno u bilo kojemu Tisak Media Centru.“ Takvih dućana u Hrvatskoj je ukupno 28, posijani su na širokome potezu od Osijeka do Rovinja, pa niz obalu sve do Dubrovnika. Neki nisu puno veći od malo komotnije trafike, no podosta ih se prostire na impresivnim površinama. Jedan splitski ima, recimo više od petsto kvadrata.

Tamo možete kupiti novine, domaće i strane, standardne tričarije kakve se nude u papirnicama, razna multimedijska čuda, ali većinu kubikaže u svakoj trgovini zapremaju knjige. Nude se izdanja svih ozbiljnih domaćih nakladnika, čak i lijepog broja neozbiljnih, ponuda se proširuje skoro na dnevnoj bazi, a dinamika pristizanja novih knjiga je besprijekorno ažurna: čim izdavač oglasi izlazak nekog naslova, on je već na polici knjižare.

Ne znam, naravno, ništa o menadžmentu koji kroji poslovnu politiku lanca Tisak Media Centara, ali sam se spreman kladiti kako u samom vrhu tvrtke ima dovoljan broj ljudi s kulturnjačkim backgroundom, koji književnost razumiju i vole. O tome zorno svjedoče izlozi, gdje ćete uz knjige hit-majstora iz bijeloga svijeta, popularne krimiće ili self-help priručnike, naći i libre domaćih autora, čak i onih koji se o visokim nakladama ne usuđuju maštati na suho, nego o uspjehu fantaziraju tek kad se nakite jeftinim alkoholom.

Najvažnije od svega, taj je lanac bio uredni platiša, zapravo jedini koji je pristojno tretirao svoje dobavljače, a koji su potom mogli neku pinku dati i svojim sitnim kooperantima, dakle, piscima. A onda je, čuli ste, veliki, tmasti oblak nalegao na cijeli koncern čiji je lanac Tisak Media Centar tek malešni dio.

I dok se danas vode uznemirujuće rasprave o tome hoće li i kako Agrokor preživjeti, imamo li se razloga plašiti da bi njegov eventualni slom mogao značiti i propast nekih gospodarskih grana (recimo, poljoprivrede), regija (na primjer, Slavonije) odnosno čitave nacionalne ekonomije, jedna je stvar, bojim se, izvjesna: nakon dugog i teškog pobolijevanja, knjižni sektor mogao bi ući u terminalnu fazu.

Kao potpuni nevježa u pitanjima biznisa, nemam pojma razmišlja li itko o prodaji ovoga lanca. No, sve i kada bi on zadržao staru upravljačku strukturu, bojim se da će ona neizbježno morati revidirati svoje poslovanje. Čak i ako od prodaje knjiga ne dignu u potpunosti ruke – a mogli bi, i to s vrlo dobrim razlogom, jer je zarada od njih, bit ću pristojan, upravo komična – sasvim sigurno će ih izgurati na marginu, otvarajući prostor nekoj lukrativnijoj robi. To znači da će nakladnici koji ionako dišu na škrge, ostati bez do danas jedinog pouzdanog partnera koji im je mogao jamčiti nacionalni plasman knjiga i urednu isplatu.

Svi, pak, koji se u ovoj zemlji još uvijek pokušavaju baviti pisanjem, morat će si postaviti pitanje: ima li smisla i nadalje tratiti vrijeme. Na ozbiljne pare nikad nisu mogli računati. Naravno, nitko pametan ni prije se nije zanosio idejom da bi ga mrčenje knjiga moglo učiniti slavnim kad se one prodaju u patuljastim nakladama.

Ali uvijek je preostajala utjeha da ipak pišu za čitatelje. Kojih je, naravno, malo, svakim danom sve manje, ali ih još uvijek ima. Kako stvari stoje, ubuduće će moći pisati samo za ladicu. Ili vječnost, ako baš vjeruju u romantične tlapnje da će netko njihov talent posmrtno otkriti.

 

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE