Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Vratite se u hospicij

jučer danas malo sutra

Hrvatska stari, počevši od moje malenkosti nadalje. Štoviše, ona i izumire. O tome nisam spreman svjedočiti osobnim primjerom, barem još neko vrijeme, ali tko prelista novine do kraja i pronađe šonete, sve će mu se otvoriti. Naravno, u zemlji koja stari i izumire nije baš zabavno.

Jer, svaka država koja sliči hospiciju depresivno je mjesto u kojemu ne odjekuje smijeh nego hropac. Situacija je, međutim, do te mjere loša da će uskoro, zajamčeno, postati i gora. Kad (ili je ipak uputnije reći - ako) potpisnik ovih redaka ode u mirovinu, veliko je pitanje hoće li moći računati na bilo kakvu crkavicu za kruh, mlijeko i tablete.

Lista čekanja? Što je to?

Ne treba se stoga čuditi što je predsjednica Republike ovaj problem postavila visoko na listu svojih prioriteta. Uostalom, ona je nekoliko godina mlađa od mene, što će reći kako su njezine šanse za uživanje u zasluženoj penziji, jednoga dana kad ispuni sve zakonske uvjete za povlačenje na pričuvni položaj, još i manje od mojih.

I kakvu je strategiju za prevladavanje dramatičnih prilika ona izabrala? Umjesto da ostane na visini svoje časne funkcije državne poglavarke, ona se uživjela u ulogu ravnateljice zavoda za transfuziju, pa zavapila kako nam manjka svježe krvi. Kad nam već te dragocjene tekućine fali doma, ona se založila za interventni uvoz i to iz dijaspore, pa se nekidan Hrvatima u Švedskoj obratila s molbom da se konačno vrate kući i, naravno, povedu sa sobom djecu i unuke.

Na sjeveru Europe se, kao što znamo, jako lijepo živi. Tko god želi raditi, lako može pronaći dobro plaćen posao u struci za koju se školovao. No, čak i za lijenčine tamo ima nade, jer nezaposleni primaju više nego pristojnu socijalnu pomoć od koje se može skromno živjeti. U Švedskoj svi građani, bez obzira na porijeklo, spol, ideološku pripadnost ili visinu primanja, uživaju jednaka prava, a da bi napredovao na društvenoj ljestvici čovjek se ne mora oslanjati na rođačke, kumske ili stranačke veze.

Sustav javnog školstva „homologiziran“ je s datumom na kalendaru, pa djeca iz obrazovnih ustanova izlaze sa znanjima i vještinama po mjeri novoga, dinamičnog tisućljeća. Zdravstvena skrb je do te mjere besprijekorno funkcionalna da na švedskome, primjerice, uopće nije moguće prevesti frazu „lista čekanja na pregled magnetnom rezonancom“.

A je, di im je sunce?

Naravno, ni tamo nije sve baš savršeno. Klima je, recimo, upravo pasja. Zima traje osam-devet mjeseci, ljeta, u prosjeku, nekoliko sati, a bermude i japanke nigdje se ne mogu kupiti. Nadalje, spiza im je bože sačuvaj. Od sveg voća oni znaju samo za bobičasto, šumsko, a lišajevi se općenito drže vrhunskom delicijom.

Kako, poslije svega, privoljeti Švedskoga Hrvata da svome susjedu tamo negdje u Uppsali ili Jönköpingu kaže adjö ilitiga po naški – adio? Nemojmo se lagati, jako teško. Kad bi mi pripala ta nezahvalna uloga vabitelja naših iseljenika, vjerojatno bih zatitrao po melodramatskim žicama, pa krenuo guditi o suncu koje kod nas i noću žari, pa ni u krevet ne idemo bez zatamnjenih cvika, oboritoj ribi koju doma ne hvatamo na udicu nego na lijepu riječ, veselju što se širi na sve strane, jer smo mi vazda raspjevani, nasmijani i bezbrižni, svatko od nas živi kao u pjesmi Mladena Grdovića, dakle, bolje nego ministar, pa makar i švedski.

Sasvim sigurno pred dijasporu ne bih stao smrknuta lica i na rubu plača, pa drhtavim glasom objavio kako je doma nepodnošljivo i grozno jer umiremo u strašnim mukama, a sve nade polažemo u njihov povratak da bi nas tko na samrti imao babinati. A upravo to, doduše, malo drukčijim riječima, izvoljela je kazati naša predsjednica. I kad bi se nekim čudom našao jedan iseljenik kojega se njezino obraćanje uspjelo dojmiti, pa je požurio u stari kraj pomoći betežnim zemljacima, ja ga ne bih pustio preko granice. Bogu hvala, duševno onemoćalih nam ionako ne fali, zašto bismo ih još trebali uvoziti?

Širite defetizam, je li?

Strategija koju je gospođa Grabar-Kitarović izabrala, učinkovita je samo ako se svakom našijencu u tuđini želi izbiti iz glave i zadnji tračak čežnje za povratkom u zavičaj. Ako su se iseljenici imalo kolebali, nakon susreta s njom, više nemaju nikakvih dvojbi: staru domovinu trajno su prekrižili.

I, naravno, kako to već kod nas biva, grijeh defetizma nitko joj se ne usuđuje spočitati. Za raspirivanje malodušnosti osumnjičeni su oni koji niti su luk jeli, niti su ga mirisali. Naime, novinari koje je ministar Tomislav Ćorić, inače nadaleko poznat po tome što je potpuno nepoznat, optužio za širenje apatije jer trube o odlasku mladih ljudi, o čemu bi, uvjeren je on, valjalo šutjeti ako čovjek želi ostati dobrim patriotom.

Naslovnica Jučer danas malo sutra