Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hvala Slovencima

Taj ste film zacijelo sto puta gledali. Naočit muškarac i njegova prelijepa supruga odlučuju se okrenuti novu stranicu života, pa kupuju kuću u ljupkome predgrađu ili stan u zgradi na nekoj atraktivnoj lokaciji. Prvih dana i tjedana zaokupljeni su mebliranjem svoga gnijezda i farbanjem zidova, pa susjede rijetko sreću. A i kad se slučajno s njima okrznu u prolazu, sve se čini savršenim.

U novoj sredini ljubazno ih dočekuju neki nasmijani i srdačni ljudi, pa naš par veselo zaključuje kako je, eto, imao sreće jer se skućio u divnom, prijateljskom ambijentu. No, to je samo privid. Jer, kako vrijeme bude odmicalo, oko njih množit će se isprva uznemirujući, a potom i jezoviti događaji.

Sve je to čisto Zlo

Muškarac i žena polako će shvatiti kako su vedra lica susjeda samo dopadljiva fasada iza koje se krije Zlo. Nakon što osvijeste tu činjenicu, pa sve do kraja filma, svjedočit ćemo njihovim grozničavim pokušajima da umaknu od manijaka iz komšiluka.

Tako otprilike mnogi među nama zamišljaju i dolazak Hrvata na ove prostore. Sedmo je stoljeće. Naočit muškarac i njegova prelijepa supruga verali su se po planinskim vrletima, probijali kroz gusto prašumsko raslinje, propješačili pustinje, stepe, tundre i tajge, da bi nakon dugog i iscrpljujućeg putešestvija konačno dospjeli tu.

Prvih dana i tjedana zaokupljeni su izgradnjom sojenice i pušnice, krčenjem zemlje, razbacivanjem gnoja i sjemena, pa susjede rijetko sreću. A i kad se slučajno s njima okrznu u prolazu, sve se čini savršenim. „Lep in srčen pozdrav!“, razdragano im veli jedan komšija čiji je šeširić urešen fazanovim perima i planinarskim značkama.
„Csókolom!“, domeće drugi i nudi im pikantnu kobasicu s paprikom.

„Jeste za kaficu? Ili bi možda nešto da cirnete? Imam klekovaču ko grom“, ubacuje se treći, pa naš par veselo zaključuje kako je, eto, imao sreće jer se skućio u divnom, prijateljskom ambijentu.

No, to je, pogađate, samo privid. Jer, kako vrijeme bude odmicalo, oko njih množit će se isprva uznemirujući, a potom i jezoviti događaji. Do jučer simpatični komšije počet će ih terorizirati. Bacit će oko na njihovo imanje, haračiti po njemu kako im prhne, a oko svoje njive podignut će ogradu od bodljikave žice. Zapriječit će im izlaz, oteti naftnu kompaniju, opanjkavat će ih po svijetu, njihovoj djeci podvaljivat će jeftine čokoladice sumnjiva porijekla...

Pa dajmo im i zemlju i more

Muškarac i žena polako će shvatiti kako su vedra lica susjeda samo dopadljiva fasada iza koje se krije Zlo.
U svijetu zacijelo ne postoji zemlja koja ima zatrovanije odnose sa susjedima od Hrvatske. Dvadeset šest godina od stjecanja neovisnosti mi još uvijek s većinom komšija nismo uspjeli definirati granice. Maštil mora i mašur zemlje nama (i njima, dakako) dovoljan su razlog da prilježno njegujemo uzajamnu netrpeljivost i zaviještamo je generacijama koje tek imaju doći. Jedne preziremo jer su od nas veći, pa ih se plašimo, druge zato što su mali i htjeli bismo da se oni plaše nas. Dio susjeda krivimo za traume što smo ih proživjeli u prošlosti, a druge sumnjičimo da nam žele oteti budućnost.

Mi smo, ukratko, savršeno uživljeni u ulogu bračnoga para iz jeftinih američkih trilera. Jedina je nevolja u tome što naše muke nikoga ne zanimaju. Mi naprosto nemamo publiku koja će sa strepnjom gledati kako se odvažno hvatamo u koštac s manijakalnim komšijama i navijati za nas. Kilometarske kolone koje se stvaraju pred našim zapadnim granicama vide se, naravno, i iz Bruxellesa. I mi već danima strpljivo čekamo da neko istegne uši pakosnim Slovencima, očita im bukvicu, a nama spasi sezonu koju bi čepovi na cestama mogli dovesti u pitanje. Ali ništa.
Razmažene briseldžije živo se friga za triler u kojemu mi živimo. Oni bi radije gledali čak i neku višesatnu gnjavažu od Belle Tara negoli da svrnu pogled na napeti film naših života.

Slovenci nas spašavaju

A opet, možda situacija i nije tako crna. Možda bismo, na koncu, Slovencima trebali i zahvaliti. Jer, svi vrlo dobro znamo kako je jedan od gorućih hrvatskih problema odljev stanovništva. Iz ove se zemlje već mjesecima i godinama bježi glavom bez obzira. Osječani, primjerice, to vrlo dobro znaju. Iz njihova se grada lakše dobaciti do Kilkennyja, Limericka ili Tipperaryja negoli do Aljmaša, Voćina ili Ernestinova. Ako je našu zemlju umjesno prispodobiti s lijevkom, tada možemo zaključiti kako se Slovenci trude (i, za sada, uspijevaju) zaštopati ga.

Čep je, kao što znamo, jedina učinkovita prepreka odljevu. Utoliko i friške granične inkomodacije nisu sasvim loša vijest. Naravno, one nam mogu pokopati turističke ambicije, ali su, s druge strane, upravo blagotvorne s demografskog stajališta.

Naslovnica Jučer danas malo sutra