Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Kako je jedna britanska televizijska ekipa razotkrila dva lica Dalmacije: Šibenik je 'mala Švedska', a siroti Splićani ne znaju ni tko pije ni tko plaća

piše IVICA IVANIŠEVIĆ

Prije nekoliko tjedana u Dalmaciji je boravila jedna britanska televizijska ekipa koja traži prikladne lokacije za snimanje serije. Tri ključna razloga dovela su ih kod nas. Prije svega, činjenica što im se jamči povrat dvadeset posto sredstava potrošenih u Hrvatskoj.

Potom, sa sobom ne moraju vući ni svu tehniku ni ljudstvo, jer znaju da ih ovdje čeka dovoljan broj vrhunskih, odlično opremljenih profesionalaca iz manje-više svih filmskih zanata. Konačno, u Dalmaciji će zajamčeno imati dovoljan broj sunčanih dana da na miru mogu snimati. I kako su se proveli na toplome jugu?

Osmijeh i PDF

Početak nije slutio na dobro. U Splitu, odakle su krenuli, nisu uspjeli naći čak ni sugovornika. Grad bez vlasti, s prinudnom upravom u osobi povjerenice, životari na čekanju, pa im je na sve upite uzvraćeno tek slijeganjem ramena. U Šibeniku ih je, pak, dočekala neka sasvim druga pjesma.

Sastanak je trajao niti desetak minuta, a svim njihovim molbama uz osmijeh je udovoljeno. Još na izlasku iz zgrade poglavarstva jednome je članu produkcijske ekipe stigao mail s PDF-ovim dokumentom u attachmentu. Tamo su na besprijekornom engleskom jeziku bile sabrane sve ključne informacije o tome što grad može ponuditi: koje lokacije i logistiku, kakvu tehničku opremu, gdje se ekipa može smjestiti, kako riješiti pitanje prijevoza i cateringa...

Kao šlag na torti, obećana im je hitra procedura izdavanja svih potrebnih dozvola. Šibenik su Englezi napustili u čvrstom uvjerenju kako se radi o savršeno uređenome gradu u kojem sve ide kao po špagici. Ako su ovi ljudi tako efikasno uredili jednu, ruku na srce, potpuno sporednu djelatnost kao što je snimanje televizijskih serija, kako li tu tek funkcioniraju sektori od vitalnoga značaja za život svake zajednice poput, primjerice, zdravstva ili školstva?

Njihov hrvatski vodič bio je, na sreću, dovoljno pametan da im ne kvari raspoloženje opaskom kako iz ovoga lijepog primjera ipak ne bi smjeli izvoditi tako dalekosežne zaključke. A i pitanje je bi li mu, poslije svega, oduševljeni Englezi uopće povjerovali. U svoju domovinu oni su se vratili duboko impresionirani i siguran sam kako ovih dana u
pubovima oko glasovitih Pinewood studija kolegama šire blagovijest o tome kako je u Londonu koma, jer grad vode inertni i nezainteresirani činovnici, za razliku od Šibenika u kojemu čovjek u istome paketu dobije mediteranski šarm i skandinavsku preciznost.

Serija o kojoj je riječ teško da može pridonijeti bogzna kakvoj turističkoj promociji Krešimirova grada. U pitanju, naime, nije napucana megaprodukcija kalibra „Igara prijestolja“ s gomilom hollywoodskih zvijezda. Radi se o razmjerno skromno budžetiranome projektu u kojemu glumačku podjelu nose dame i gospoda na glasu „samo“ kao velike kazališne persone.

Potom, malo što od Šibenika gledatelji će moći prepoznati na televizijskoj slici pošto će izvorne lokacije zapravo fingirati englesku provinciju s početka dvadesetog stoljeća. No, čak i ako izostane turistički feedback, Šibenčanima će ipak preostati dovoljno razloga za zadovoljstvo: u gradski proračun i u blagajne desetina lokalnih poduzetnika slit će se vrlo pristojan novac.

Što je još važnije, glas o njihovoj kooperativnosti proširit će se u velikom i financijski moćnom cehu britanskih televizijskih profesionalaca, pa će moći računati i na nove slične poslovne prilike.

Splitski muk praćen slijeganjem ramena i šibenska srdačna poduzetnost dva su lica istoga novčića. Ona upečatljivo opisuju krajnosti do kojih se može protegnuti svaka vlast, ali i znakovito upozoravaju na činjenicu kako nas svi izbori, i lokalni i nacionalni, u suštini stavljaju pred jednostavnu dvojbu: želimo li otvoren i učinkovit javni servis na korist zajednici ili sklerotizirani aparat koji je samom sebi svrha?

Šveđani u Šibeniku

Tu nema mjesta ni za kosture ni za grobove, svjetonazorska pitanja nisu čak ni od drugorazrednog značaja, jedino što se uistinu zbraja su novci. Tko ih ima, može si onda – jednom, eventualno, ako baš hoće... - dopustiti i luksuz palamuđenja o povijesti, pa rastezati ideološke žvakalice i puhati čunga-lunga balone. Sve što je važno o nama znati bolje znaju Englezi od nas samih.

Splićani? Ha, što reći? Siroti ljudi, tamo se ne zna ni tko pije ni tko plaća. A baš šteta, grad je tako lijep. Šibenčani? Vele da su katolici, ali otkuda im onda protestantska radna etika? Boga ti dragog, to je kao da si u raster kamenih uličica naselio Šveđane, pa ih zaklonio sunčanim naočalama i zakitio lančićima oko vrata.

Lovely-jubbly, kazao bi Šibenčanima jedan od najpopularnijih junaka u engleskoj televizijskoj povijesti, stanoviti Derek Trotter. Splićanima bi, pak, samo s prezirom mogao dobaciti: You plonkers!

Naslovnica Jučer danas malo sutra