Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

HRT je važan i nasušno potreban čak i kad je grozan kao danas

jučer, danas, malo sutra

Prošloga vikenda Švicarci su odlučivali žele li i dalje plaćati televizijsku pristojbu. Tako je barem glasilo službeno referendumsko pitanje. De facto, trebali su se izjasniti žele li i dalje imati javnu televiziju. Naime, njihova nacionalna dalekovidnica SRG/SSR čak 75 posto svoga budžeta crpi iz toga fonda i naprosto nema načina da preživi na slobodnome tržištu oslonjena na prihode iz drugih izvora. Inicijativu za pokretanje referenduma gurali su desni populisti i udruge mladih.

Prve je nervirala otvorenost javnoga servisa svim, pa tako i manjinskim, glasovima; drugi, pak, nikada nisu ni shvatili puni smisao javnoga medijskog servisa. Kao djeca novoga doba, koja misle da žive u digitalnoj samoposluzi gdje mogu slobodno birati što im prhne i to dobiti besplatno, oni čvrsto vjeruju kako javna televizija nikom nije potrebna, a košta vraški puno.
Čim se glas o referendumu dokotrljao do nas, na različitim smo stranama mogli čuti ili pročitati komentare kako bi bilo lijepo da i mi slijedimo poučni švicarski primjer. Bi li?

Poraz kao pobjeda

Za početak, kako je zaključena alpska inicijativa? Neslavno, kako je i red. Više od sedamdeset posto građana koji su izašli pred referendumske kutije odbacilo je prijedlog. Takav rasplet nije, međutim, deprimirao krugove koji su agitirali za ukidanje pristojbe (ili možda jest, ali su svoje sumorno raspoloženje uspjeli dobro prikriti). Poraz su pokušali predstaviti kao pobjedu, jer je, eto, njihovom zaslugom konačno otvorena velika javna debata o budućnosti SRG-a/SSR-a odnosno potrebi njezina opstanka.

Trijumfalizmu, pa makar i hinjenom, ne bi smjelo biti mjesta, jer nikakvim retoričkim driblingom ne može se umanjiti ili izbrisati konačnost poraza, no zagovornicima inicijative neke se stvari moraju priznati: duboko anticivilizacijskim činom uspjeli su osramotiti cijelu zemlju, olakšati posao svim budućim zagovornicima iste ideje, ali i nadahnuti neuke populiste iz cijele Europe. Među ostalima, i iz Hrvatske.

Argumentima naših pronositelja ideje o eutanaziji televizijske pristojbe na prvi pogled nema se što prigovoriti. I u najboljim danima sustav HRT-a bio je trom, neučinkovit, birokratiziran, podložan različitim mućkama i, naravno, bezobrazno skup. Danas je, k tome, u profesionalnom smislu neporecivo jadan. Informativni program poruga je samoj ideji poštenog novinarstva. Nadalje, klerikalizam (duhom i sadržajem) do te je mjere urastao u program da se čovjek s razlogom mora upitati zašto Kaptol trati pare na održavanje projekta kao što je Laudato TV kad iste svrhe besplatno dostiže ljubaznošću vrhuške s Prisavlja. Svijećom bi zapravo trebalo tražiti programske iznimke koje uspijevaju držati glavu iznad uzburkane površine nabujalog neukusa. Naša javna televizija taj atribut može nositi samo formalno, na papiru. U stvarnosti, ona je zrcalni elektronički servis jedne stranke: a kakva je ta partija, takva je i njezina televizija.

Distanca od kulture

Unatoč svemu, zalagati se za dekapitaciju sustava HRT-a ukidanjem pristojbe mogu samo zapjenjene budale koje se kao glamci hvataju za populističke ješke. Naše su bolnice čak i gore od televizije. Škole i fakulteti u prosjeku su nam ajme majko. Željeznica je u Hrvata zajamčeno sporija od smrti? Hoćemo li dalje? Do sutra bismo mogli nabrajati sve sfere javnoga života u kojima iz dana u dan sve dublje propadamo. Pa ipak nitko nije blesav – barem još uvijek nije – zalagati se za ukidanje bolnica, škola, fakulteta, željeznice...

Sustav HRT-a nije dragocjen i važan zbog radijskog i televizijskog informativnog programa. Tko misli da je i danas, 2018. godine, večernji dnevnik ultimativni medij širenja političke moći i utjecaja, taj je naprosto idiot. Na žalost, takvih nam ne manjka. Obilato precjenjujući značaj informativnog programa oni se trse zadržati kontrolu nad njim, što je javnu televiziju u konačnici i dovelo na ovako niske grane.

No, HRT je prije svega važan kao kulturna činjenica. Da nije njega, ovaj bi se ionako zapušteni narod još i lakše barbarizirao. Golema većina ljudi bez javnoga servisa nikad ne bi došla u doticaj s kulturom. Neki zato što žive u provinciji (a, znamo, u Hrvatskoj se taj pojam definira kao „cijela država osim Zagreba“), a neki zbog toga što ih umjetnost nimalo ne zanima. Da nije HTV-a i njegova Trećega programa što ga pretplatnici mogu makar slučajno ubosti na daljinskom upravljaču, oni bi cijeloga života ostali na uljudnoj distanci od uljudbe. A duljina te distance opisuje dubinu propadanja neke nacije. Upravo zato HRT je važan, nenadomjestiv i nasušno potreban. Čak i kad je grozan kao danas.

Naslovnica Jučer danas malo sutra